Iseljavanje iz Hrvatske od ulaska u EU i neizvjesna (demografska) budućnost

Ivan Majstorić | 8 min | 02.07.2020

Prilike za mlade
O politici

Na današnji dan, prije 7 godina, Republika Hrvatska je postala punopravna članica Europske Unije. Ujedno, danas započinje njemačko predsjedavanje Vijećem Europske Unije nakon što je jučer završilo hrvatsko. S obzirom na povijesne okolnosti, znak vremena ne može biti očitiji.

Vratimo se nakratko u ne tako davnu 2013. i prisjetimo se što je tada zapisao Anđelko Akrap, redoviti profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Akrap je istaknuo da se do trenutka ulaska u EU uspješnost pojedinih hrvatskih vlada ponajprije mjerila brojem otvorenih i zatvorenih pregovaračkih poglavlja, a da su gospodarski, demografski i drugi razvojni problemi u isto razdoblju bili gotovo u drugom planu (1). Među njima je istaknuo one koji su već dugo prisutni u Hrvatskoj: nezaposlenost, nerazvijenost većine depopuliranih područja, smanjenje ukupnog broja stanovnika Hrvatske, dugogodišnje prirodno smanjenje stanovništva te intenzivan proces demografskog starenja (1).


U svoj analizi Akrap je posebno pažnju posvetio nezaposlenošću mlađeg dijela radnog kontingenta (u daljnjem tekstu mladih). Naime, na početku gospodarske krize 2008. stope nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj po dobnim skupinama iznosile su: 17,8 (20-24), 10,0 (25-29) i 8,7 (30-34) (vidi sliku 1). Ubrzo je gospodarska kriza uzrokovala veliki porast nezaposlenosti. Stope nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj u 2012. po dobnim skupinama iznosile su: 37,2 (20-24), 23,2 (25-29) i 20,7 (30-34). Dakle, nakon četiri godina stopa nezaposlenosti mladih je bila barem dvostruko veća. Od svih članica EU jedino su Grčka i Španjolska imale nepovoljnije stanje. Akrap je tada zaključio da se nezaposlenost i drugi razvojni problemi neće riješiti ulaskom u EU, nego da će i dalje ostati zadatak političkih i gospodarskih elita (1).

FOTO: Osobna arhiva Ivan Majstorić


Ulazak u EU i činjenica da je od tada omogućeno slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala unutar tržišta EU predstavljaju povijesni, društveni, ekonomski i politički doseg Republike Hrvatske. Međutim, s obzirom na ranije navedene probleme, to je značilo i mogućnost za iseljavanje većeg broja stanovništva - već viđenog u hrvatskoj povijesti, samo u uvjetima najveće depopulacije do tada. Također, valovi iseljavanja viđeni su i na primjerima svih novih članica Europske unije (bivših socijalističkih zemalja), posebice Poljske (nakon 2004.), Bugarske i Rumunjske (nakon 2007.). Treba istaknuti da su kod novih članica EU stope nezaposlenosti bile relativno visoke i nakon jakog vala iseljavanja. Prema procjenama iz Poljske je u razdoblju 2004.-2007. iselilo oko 1,7 milijuna stanovnika (oko 4,5 % od ukupnog broja stanovnika), iz Bugarske nakon 2007. oko 500.000-600.000 stanovnika (7-8 %), a iz Rumunjske između 2,5 i 2,7 milijuna stanovnika (12-13 %) (1)(2). S obzirom na visoku stopu nezaposlenosti u Hrvatskoj, Akrap je pretpostavio da će doći do pojačanog iseljavanja i iz Hrvatske, ali ne masovnije.


Takva pretpostavka se i ostvarila, ali u znatnom većem razmjeru nego se očekivalo. Međutim, precizan broj iseljenih koji odgovara stvarnom stanju nije poznat - o čemu će više riječi biti u nastavku. U svakom slučaju, val iseljavanja nakon ulaska Hrvatske u EU ostat će zapisan u udžbenicima i literaturi kao još jedan povijesni val iseljavanja. Prema službenoj statistici (DZS) u razdoblju 2013.-2018. iz Hrvatske se iselilo 189.074 stanovnika. Usporedbe radi, Grad Split sa svojih 8 naselja je popisom iz 2011. brojio 178.102 stanovnika (3). Dakle, koristeći se službenim podacima možemo reći da smo u svega nekoliko godina samo iseljavanjem ostali bez većeg broja stanovnika nego ih je 2011. bilo popisano u Gradu Splitu. Neovisno o dobi, spolu ili stupnju obrazovanja tog stanovništva, na te podatke ne možemo gledati ravnodušno. Pri tom nisu iseljavali samo nezaposleni, nego i zaposleni, bili oni manje ili više obrazovani. Ipak, najdramatičnije obilježje suvremenog iseljavanja iz Hrvatske je činjenica da iseljavaju cijele obitelji.


Stoga je opravdano pitati se: je li iz Hrvatske u razdoblju 2013.-2018. zaista iselilo 189.074 stanovnika? Odgovor je jednostavan – iz Hrvatske je iselilo još više stanovnika. To potvrđuju brojna istraživanja koja navode da o evidenciji iseljenih i useljenih brine Ministarstvo unutarnjih poslova koje broj iseljenih i useljenih bilježi na temelju mjesta prebivališta (4)(5). Iz svakodnevnog života svima je jasno da prijavljivanje/odjavljivanje mjesta prebivališta ne prikazuje stvarno stanje odnosno da nije sinonim za stvarno mjesto boravka određene osobe. Uzrok toga je nepoštivanje zakonske obveze odjavljivanja mjesta prebivališta nakon iseljenja, kao i rjeđe provjere ažurnosti podataka od strane nadležnih (5). Uglavnom, brojni znanstvenici već dugih niz godina upozoravaju na manjkavost statističkih podataka. Među njima i Tado Jurić, docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, koji ističe da su hrvatski statistički podaci netočni naspram stvarnog stanja odnosno statistika zemalja u koje Hrvati iseljavaju (6).

Zbog opsežnosti analize svih zemalja u koje se iseljavalo, spomenut ćemo samo nekoliko primjera. Prema publikaciji Freizügigkeitsmonitoring: Migration von EU-Staatsangehörigen nach Deutschland u Njemačku je od 2013.-2018. uselilo 256.403 hrvatskih državljana. U prvoj polovici prošle godine uselilo ih je još 20.484 (7). Ipak, treba imati na umu da se podaci temelje na državljanstvu, pa su među njima i Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Jurić ističe da su iseljeni Hrvati, osim zbog ekonomskih razloga, iselili i zbog drugih razloga. Posebnu skupinu unutar potisnih čimbenika iseljavanja čini ukupna društvena klima - u kojoj se ne cijene sposobnosti i rad, ne postoji sustav vrijednosti, u društvu vlada nepravda, korupcija, nepotizam i klijentelizam (6).

Istaknimo ovom prilikom dokumentarni serijal Opstanak (čiji je scenarist Stjepan Šterc, docent na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu), koji je prošle godine prikazan na HRT-u, a u kojem je vidljivo da su se mnogi iseljenici izuzetno dobro snašli u inozemnim sredinama (8). Neki od njih su u kratkom roku pokrenuli vlastite poslove (Njemačka, Irska), a brojni su vrlo brzo napredovali u svom radnom okruženju (Irska). Osim u Njemačku, u razdoblju od ulaska u EU, najviše se iseljavalo još u Irsku i Austriju (4). Kako smo vidjeli, razlika između broja ukupno iseljenih prema DZS-u i njemačkim izvorima (samo jedne zemlje) znatno se razlikuje (za najviše 35,6 %). Nadalje, istraživanja su pokazala da je 2016. u Irsku prema hrvatskim podacima iselilo 1.915 hrvatskih državljana, a prema irskim taj broj je znatno veći – 5.312 (9). Slično je za Austriju, 2.134 naspram 5.097 (4). U konačnici, istraživanja potvrđuju da je broj iseljenih hrvatskih državljana u Njemačku, Irsku i Austriju u 2016. godini prosječno za 62 % veći od službenih podataka Republike Hrvatske (10).  

To nas dovodi do prostorne analize polazišta iseljavanja. Posljednjih godina posebno se isticalo iseljavanje iz Istočne Hrvatske - regije koja je kroz prošlost bila useljenička. Kako ćemo vidjeti u nastavku, to se isticalo s razlogom. Kada uzmemo u obzir činjenicu da se iz drugih slabo razvijenih dijelova Hrvatske, posebno Gorske Hrvatske, masovnije iseljavalo još od druge polovice 19. st.  (11) te da iz tih područja danas gotovo da nema tko iseliti, jasnije je zašto je sada "na red došla" Istočna Hrvatska. Prema podacima DZS-a broj iseljenih iz pet županija Istočne Hrvatske u inozemstvo je 53.815 što čini 28,5 % od ukupno iseljenih iz Hrvatske u razdoblju 2013.-2018. Iseljavanje tolikog razmjera nije neočekivani scenarij budući da je Istočna Hrvatska pretrpjela najveće demografske, gospodarske i druge štete u Domovinskom ratu zbog čega znatno zaostaje u regionalnom razvoju Hrvatske (12).

Drugim riječima, Istočna Hrvatska je bila gotovo zanemarena u ukupnom razvoju Hrvatske. Dakle, masovno iseljavanje iz Istočne Hrvatske je posljedica propuštenih i neostvarenih politika od osamostaljenja Republike Hrvatske. Recimo i da je iz Grada Zagreba u inozemstvo iselilo najviše od svih županija - 28.430 što čini 15,04 % od svih iseljenih u istom razdoblju. Kada je riječ o broju iseljenih u odnosu na broj stanovnika prva po redu je Vukovarsko-srijemska županija - sa čak 8,62 %, a slijedi Požeško-slavonska (7,26 %) i Sisačko-moslavačka (7,14 %) (vidi sliku 2). Imajući u vidu manjkavost službenih podataka, prethodni brojevi su zapravo manji nego stvarni. Iseljavanje ovolikog razmjera u svega nekoliko godina opustošilo je srednje gradove, male gradove i sela.

FOTO: Osobna arhiva Ivan Majstorić

 

Vratimo se današnjem trenutku. U trenutnim društvenim i gospodarskim uvjetima uzrokovanim pandemijom, (demografska) budućnost se čini još neizvjesnija. Stope nezaposlenosti mladih pod dobnim skupinama u 2019. iznosile su: 13,9 (20-24), 10,6 (25-29) i 8,7 (30-34) (2). Bile su niže i od onih iz 2008. No, u posljednjih nekoliko mjeseci zabilježen je određen porast nezaposlenosti. Što tek slijedi na jesen ili iduće godine? Teško je za vjerovati da će Hrvatska iz ove krize izaći kao "gospodarski tigar". Hoće li se ulagati u nova radna mjesta, prvenstveno izvan javnog sektora? Hoće li se pomno, strateški planirati prostorni i gospodarski razvoj, posebice izvan Grada Zagreba i Zagrebačke županije? Hoće li se naučiti ovogodišnji „turistički poučak“? Hoće li se provoditi javne politike kojima će se mlade motivirati na ostatak i potencijalno zasnivanje obitelji (također s naglaskom na manje razvijena područja) ili će sa novim gospodarskim zamahom Njemačke i Irske (ili neke druge zemlje) uslijediti novo poglavlje iseljavanja iz Hrvatske? - Nitko ne zna. Svi jedino znaju da treba nešto učiniti kako bi se ostvario što povoljniji scenarij.

Brojni prijedlozi i mjere od strane geografa, demografa, ekonomista i drugih znanstvenika već postoje. Upravo su ekonomisti posljednjih godina predviđali i upozoravali na novu gospodarsku krizu. No, nastupila je veća nego što se moglo zamisliti - ona koja će pokazati posljedice ustrajnog oslanjanja gospodarstva na turizam. Političari su za sve to znali, ali su mnogo toga propustili učiniti. Od zadnje gospodarske krize ključna razlika je da smo danas građani EU, a ta činjenica olakšava zapošljavanje u drugim zemljama EU.


Dakle, migracije unutar EU će se nastaviti tj. dio današnjih hrvatskih učenika i studenata sigurno će u budućnosti raditi izvan Hrvatske. Stoga treba učiniti napore da što više tih mladi ljudi dobije priliku u Hrvatskoj. Osim toga, posebno je važno ulagati u sveobuhvatnu pronatalitetnu (oblik populacijske politike) i obiteljsku politiku kako bi se omogućili uvjeti za porast razine blagostanja obitelji te osigurali sigurniji uvjeti za mlade koje žele formirati obitelj čime će se utjecati na povećanje razinu fertiliteta. Ukratko, takve politike se provode nizom mjera koje se odnose na politike vremena, infrastrukturnu politiku i novčanu politiku (13). Najbolji primjeri takvih politika su Francuska (pronatalitetna) i Švedska (obiteljska) (13). Ali, kod tih zemalja se kvalitetne javne politike provode dugotrajno, a one su ujedno i useljeničke zemlje. S druge strane, u Hrvatskoj se od osamostaljenja donose različiti strateški dokumenti, ali izostaje njihova dosljedna i cjelovita provedba. To u svojim radovima potvrđuje i najrelevantnija osoba za demografiju, akademkinja Alica Wertheimer-Baletić (14).

Usput spomenimo i aktualno subvencioniranje stambenih kredita kao jednu od niza mogućih demografskih mjera. Stambeno zbrinjavanje jedno je od ključnih problema mladih u Hrvatskoj i Vlada Republike Hrvatske mora poduzeti znatnije napore po tom pitanju. Podsjetimo da Hrvatska vodeća u EU prema udjelu mladih koji žive s roditeljima (15). Provedbom Zakona o subvencioniranju stambenih kredita posljednje četiri godine stambeno je zbrinuto preko 9.410 obitelji te je u njima rođeno preko 1.300 djece. Dakle, prosječno je u svakoj sedmoj obitelji rođeno dijete (16). To je dobar smjer, ali s obzirom da je ova mjera pojedinačna, ona ne može imati značajniji demografski učinak. Ujedno, ne treba izostaviti činjenicu neravnomjernog razmještaja stanovništva Hrvatske, zbog čega se ova mjera može odraziti izrazito nepovoljno u smislu daljnjeg iseljavanja mladih iz slabijih razvijenih u razvijena područja (u prve dvije godine 42 % odobrenih zahtjeva je bilo iz Grada Zagreba i Zagrebačke županije) (16). Stoga, kako bi zadržala mlade i mlade obitelji u Hrvatskoj, buduća Vlada mora osmisliti i druga rješenja osim obvezivanja obitelji na dugotrajne stambene kredite.


Pitamo se kako su ulaganja u kvalitetnu pronatalitetnu i obiteljsku politiku do sada mogla biti skuplja od nematerijalnih i materijalnih gubitaka nastalih uslijed iseljavanja (onih koji su se školovali u Hrvatskoj, a onda i onih koji su se mogli roditi u Hrvatskoj)? Zar bi u središtu razvojnih politika Hrvatske trebali biti makroekonomski pokazatelji ili bi trebao biti čovjek sa svojim ljudskim dostojanstvom i svim potencijalima koje kao takav posjeduje? Bi li makroekonomski pokazatelji bili bolji ili lošiji kad bi postojala zdrava i poticajna društvena klima?


Upravo EU kroz politiku ruralnog razvoja promiče i teži razvoju zajednice jer je ona ključna za ekonomski razvoj. Spomenimo da Njemačka i Irska svoje makroekonomske pokazatelje temelje, između ostalog, na vrednovanju ljudskih potencijala - to znači i na potencijalima hrvatskih iseljenika koji su ondje cijenjeni radnici, a mnogi su i na znatno odgovornijim radnim mjestima. Panu Pouovaara sa Sveučilišta u Münchenu ističe da Hrvati u Njemačkoj imaju nižu stopu nezaposlenosti i od Nijemaca (2,8) (8). Dok su Francuska i Švedska sveobuhvatnim javnim politikama uspjela znatnije utjecati na povećanje fertiliteta, Njemačka to nije uspjela, pa potrebe svog tržišta rada svake godine zadovoljava značajnim useljavanjem. Što onda donosi budućnost migracija u Njemačkoj i ostatku EU? - Dugoročno ćemo svjedočiti nastavku iseljavanja mladih iz periferije prema centrima EU, dok će u suprotnom smjeru uglavnom umirovljenici. No, što će biti na kratkoročnom i srednjoročnom planu u trenutnim uvjetima? Što će biti sa slobodnom kretanja, temeljnim obilježjem EU? To nas sve zanima. Upravo zbog nadolazeće društvene neizvjesnosti, za Hrvatsku politiku je prava prilika za često spominjanu povratničku migraciju, ali onu najrealniju - usmjerenu prema nedavno iseljenima od kojih bi se neki, u nastalim gospodarskim uvjetima, zaista mogli i vratiti. Koliko je to ostvarivo, zapravo postoji li uopće plan za iskorištavanje potencijala tih ljudi, ostaje vidjeti. Inače, imigracijska politika za Republiku Hrvatsku samo je još jedan veliki izazov. 


Za kraj treba reći da ovaj tekst nije usmjeren protiv EU nego da je ovo još jedan tekst koji upozorava na činjenice - stvarno demografsko stanje i predvidljivu demografsku budućnost. „Demografija se često u zemljama mladih demokracija svrstava u ideološke teme. Koliko je to pogrešan pristup najbolje govori činjenica kako je demografska problematika u najrazvijenijim zemljama desetljećima dio ekonomskog i društvenog razvoja zemlje, lišena bilo kakvih ideoloških utega (17)“. Stoga je ovaj tekst kritika i svima nama, građanima - podsjetnik na važnost prepoznavanja problema, ukazivanje na iste te potrebnom za participacijom građana u planiranju i oblikovanju javnih politika. Ne bismo trebali biti tek promatrači činjenice da nas se sve manje rađa, da smo sve stariji i da iseljavaju mladi ljudi i cijele obitelji. Sasvim je predvidljivo da će takvi trendovi utjecati na sustav obrazovanja i tržište rada, kao i na sustave mirovinskog i zdravstvenog osiguranja. Još ako sve stavimo u kontekst trenutnih (i budućih) gospodarskih kretanja u kojemu su ograničene turističke aktivnosti (o kojima ovisi znatan broj radnih mjesta), čini se da je novi val iseljavanja izgledan - samo sa polazištima iz drugih dijelova Hrvatske.

To znači da se demografska problematika neće riješiti sama od sebe, kako se obično misli. Nije dovoljan ekonomski rast, pa ni što manja stopa nezaposlenosti, da bi se ublažili i preusmjerili negativni demografski trendovi. Potrebna je najprije svijest o problemu (začuđujuće je da je manjka), a zatim dugoročno i cjelovito planiranje javnih politika, njihova provedba te stalna evaluacija tih politika. To iziskuje ogromna financijska sredstva, a rezultati takvih složenih politika mogu biti vidljivi tek nakon više godina. Upravo je u tome i problem - to je u suprotnosti sa političkog voljom, pa su do sada viđeni tek pojedinačni pokušaji.

Stoga, ako se iduće četiri godine (koliko traje mandat) ne shvati ozbiljnost demografske problematike i ako se ponovno zanemari sve ono na što znanstvenici upozoravaju desetljećima, posljedice neulaganja u ublažavanje uzroka negativnih demografskih trendova će biti još skuplje i pogubnije. Takav scenarij nije tek znanstveno istraživanje. To je stvarnost koja se događa – to znači da se u nepromijenjenim uvjetima sve više bliži trenutak kada će nas i službeno biti 3,5 milijuna - sa prosjekom godina većim nego ikad, sa najnepovoljnijim odnosom mladog i starog stanovništva, a onda i svim izazovima koji iz toga proizlaze.

 

U trenutcima dovršavanja ovog teksta DZS je objavio podatke o vanjskoj migraciji za 2019. godinu. Naime, zabilježeno je 40.148 iseljenih, a 37.128. useljenih. Ponovno je zabilježen značaj broj iseljenih, ali i službeno najveći broj useljenih u ovom stoljeću. Je li po srijedi povratak nedavno iseljenih ili je riječ o povratku umirovljenih generacija rođenih davnih 1950-ih?

 


__________________________________________

Literatura i izvori

(1) Akrap, A., 2013: Demografski pogled na ulazak Hrvatske u Europsku Uniju, Hrvatska revija, Matica Hrvatska, Zagreb.

(2) Eurostat, 2020, https://ec.europa.eu/eurostat

(3) Državni zavod za statistiku, 2013, www.dzs.hr

(4) Pokos, N., 2017: Osnovna demografska obilježja suvremenog iseljavanja iz Hrvatske, Političke analize, 8 (31), 16-23.

(5) Pavić, D., Ivanović, I., 2019: Razlike u prikupljanju migracijskih podataka: usporedba Hrvatske i odabranih europskih zemalja, Migracijske i etničke teme, 35 (1), 7-32.

(6) Jurić, T., 2008: Iseljavanje Hrvata u Njemačku: Gubimo li Hrvatsku, Hrvatsko katoličko sveučilište u Zagrebu, Školska knjiga, Zagreb.

(7) Bundesamt fur Migration und Fluchtlinge, 2019: Freizügigkeitsmonitoring:

Migration von EU-Staatsangehörigen nach Deutschland, https://www.bamf.de/SharedDocs/Anlagen/EN/Forschung/BerichtsreihenMigrationIntegration/Freizuegigkeitsmonitoring/freizuegigkeitsmonitoring-halbjahresbericht2019.pdf?__blob=publicationFile&v=3

(8) HRTi, Opstanak, www.hrti.hr

(9) Rajković Iveta, M., Horvatin, T., 2017: Suvremeno iseljavanje iz Hrvatske u Irsku s posebnim osvrtom na mlade iz Slavonije, Migracije i etničke teme, 33 (3), 247-274.

(10) Jerić, M., 2019: Suvremeno iseljavanje Hrvata: kakva je budućnost Republike Hrvatske?, Oeconomica Jadertina, 9 (2), 21-31.

(11) Nejašmić, I., 2008: Stanovništvo Hrvatske: demogeografske studije i analize, Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb.

(12) Matišić, M., Pejnović, D., 2015: Uzroci i posljedice zaostajanja Istočne Hrvatske u regionalnom razvoju, Hrvatski geografski glasnik, 77 (2), 101-140.

(13) Čipin, I., Međimurec, P., 2017: Fertilitet i obiteljska politika u Hrvatskoj, Političke analize, 8 (31), 3-9.

(14) Wertheimer-Baletić, A., 2005: Polazišta za populacijsku pronatalistièku politiku u Hrvatskoj, Zbornik radova, Ekononski fakultet u Rijeci, 23 (2), 217.-236.

(15) Eurostat, 2019, https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php?title=Young_people_-_social_inclusion#Living_with_parents

(16) Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama, www.apn.hr

(17) Ivanda, K., 2017: Demografija Hrvatske: stanje, zablude, perspektive, Političke analize, 8 (31), 10-15.



Ivan Majstorić

Ivan Majstorić je student diplomskog istraživačkog studija geografije. Uz njegovo formalno obrazovanje važno mjesto zauzima ono neformalno - djelovanje u Klubu studenata geografije. Za sebe kaže da radi ono što bi trebao svaki geograf - istražuje, analizira, planira i djeluje. Osim geografskih, posebno ga zanimaju demografske teme. U slobodno vrijeme čita knjige, gleda dokumentarce te prati društvena i politička zbivanja. U budućnosti se nada boljoj Hrvatskoj usprkos manjem broju stanovnika.