Edukos - kroz trnje do zvijezda

| | 03.03.2019

Poduzetništvo
Priče o uspjehu

Moje ime je Antun Vidić. Dolazim iz Cerne, sela između Županje i Vinkovaca. Imam 30 godina. Dolazim iz vrlo siromašne obitelji s petero djece. Na naše siromaštvo je najviše utjecala činjenica da je tata bio bez posla tijekom cijele moje osnovne škole, srednje škole i fakulteta. Mama mi je za to vrijeme bila u mirovini od 1500kn. Tako da smo živjeli od dječjeg doplatka, socijalne pomoći i pomoći dobrih ljudi oko nas. Kako nas je bilo petero, a skoro svi smo rođeni „godinu za godinom“, bio je izazov, ali i ljepota odrastati u takvoj obitelji. Izazov zato što smo morali koristiti sve talente koje smo imali kako bismo mogli uspjeti, a ljepota zato što je bilo lako uspjeti kada si okružen braćom i sestrama koji s tobom uče i vuku te za sobom. Tako bih cjelokupno svoje djetinjstvo okarakterizirao kao iznimno sretno razdoblje u životu. To može zvučati prilično neobično ako pogledamo da je mama svako jutro morala ići u jednu trgovinu gdje nas je čekalo 2kg kruha, 2l mlijeka i 10 kifli koje smo dobivali od dobrih ljudi u selu.

Ta trgovina pripadala je mojem prijatelju iz razreda pa bi u nekim drugim uvjetima vrlo vjerojatno to stvaralo trajnu neugodu kod djeteta, ali iz nekog čudnog razloga, nama je to sve bilo prilično normalno. Čudno je kada u jednom ovakvom razgovoru kroz par rečenica trebam opisati nešto što je bila moja svakodnevnica tijekom prvih 18 godina života. Zbog toga nerado govorim o tome jer prosječan slušatelj teško može dobiti osjećaj kako je to zaista izgledalo.

Ukratko: ujutro bismo uvijek doručkovali nešto vrlo siromašno (preprečeni kruh s margarinom je bio specijalitet). U školi bismo jeli 2 kifle koje smo dobili od jedne dobre gospođe koja je imala svoju pekaru u Cerni. Za ručak bismo najčešće jeli mahune, grašak ili sličnu hranu u kojoj je rijetko bilo mesa. Za večeru je specijalitet bio salama. Nije ni čudno što smo svi bili jako mršavi 😊  Ali to je bilo okruženje u kojem smo odrastali i mi smo bili sretni. U školi smo svi dobivali odlične ocjene i proći s 5.0 je bilo nešto što se podrazumijeva. Moram priznati da je zbog toga mama tako jednostavno i uspjevala dobiti financijsku pomoć s puno različitih strana. Jer su nas svi poznavali kao djecu s najboljim ocjenama u razredu i kao vrlo pristojne.

U takvom okruženju s 18 godina otišao sam u Osijek studirati. Već na prvoj godini shvatio sam što znači studiranje. Ukupni troškovi mojeg studija su bili veći od svih primanja koje je moja obitelj imala na raspolaganju nakon što plati osnovne troškove. Zbog toga sam morao raditi kako bih mogao studirati. Svako ljeto radio sam fizičke poslove (mješalica, rad u ciglani, rad na njivi…). Uz to, sudio sam košarku (dječje lige i slabija liga odraslih). Također, držao sam individualne instrukcije iz matematike za vrlo malen novac.

Primao sam studentsku stipendiju i od svega toga sam mogao izvući pozitivan saldo na kraju mjeseca.
Uz sve to, prirodno je da ocjene na fakultetu više nisu mogle pratiti onaj tempo kakav je bio u gimnaziji. No, pomirio sam se s tim da je važno samo imati prosjek 3.5 koji mi je osiguravao nastavak stipendije. U takvim uvjetima u moj život je ušao Edukos.

Naime, bilo je to tjedan dana prije početka 4.godine studija, 26.10.2010. Po cijelom gradu sam oblijepio plakate na kojima je pisao moj broj mobitela i oglas da držim instrukcije iz matematike. Taj oglas pronašao je Kristijan Šimičić i nazvao me te mi predložio da se nađemo na ručku i porazgovaramo o njegovoj viziji osnutka velike tvrtke koja bi se bavila držanjem instrukcija za studente. Kako sam ja u tom trenutku bio u menzi studentskog centra, on mi je predložio da dođe tamo pa ćemo tu ručati. Nisam mogao niti zamisliti da će za stolom u menzi započeti ovo što imamo danas. Na ručku sam vidio da je taj gospodin Šimičić, zapravo klinac koji je 2 mjeseca mlađi od mene i studira Ekonomski fakultet. Pričao je neke velike planove o kojima on sniva, a ja sam ga slušao i nisam mogao niti zamisliti da će se ti planovi stvarno ostvariti.

Naravno, prva godina našeg poslovanja bila je kriminalna! Najveća plaća koju sam dobio je bila 2200kn, a prosjek se kretao oko 500kn mjesečno. Logično, jer nije bilo posla pa nisam mogao niti raditi. Nitko nije čuo za Edukos 😊
Da nije bilo suđenja košarke i ostalih poslova, ne bih mogao izdržati mjesec.

No, već u drugoj godini počele su se širiti preporuke među studentima i malo pomalo do treće godine našeg poslovanja, već sam mogao raditi pristojan posao. Bili smo drugačiji i ljudi su to osjetili. Pristupali smo poslu potpuno drugačije od naše konkurencije. Bavili smo se isključivo držanjem instrukcija za Ekonomski fakultet. Kada smo otvorili Edukos, postojalo je čak 6 centara koji se bave držanjem instrukcija za EFOS. Do 2016. godine više nije postojao niti jedan. Naime, mi smo samo imali „ono nešto“ što je očito nedostajalo drugima. Bio je to pristup u kojem je nama bilo stalo do studentove ocjene više nego studentu samome.

I naravno, uz puno sretnih okolnosti koje su nas pratile, takav pristup se pokazao idealnim.Jedan po jedan, redom su nam se priključivali zaposlenici drugih centara i mi smo polako rasli. Razvili smo takozvani „sustav minusa“ kojim smo postigli da su studenti redovno dolazili na instrukcije i za njih pisali redovite zadaće te na taj način ostvarivali izuzetno dobre rezultate.

Moram priznati da smo svih tih godina činili i jako puno pogrešaka. Dobrim dijelom zbog neiskustva, zbog temperamenta, ali i zbog različitih situacija s kojima se nismo znali nositi. Tako sam osobno često unutar svoje učionice znao imati pretjerane postupke u kojima se nisam znao kontrolirati. Ponašao sam se onako kako sada vidim da nije bilo zrelo, ali tadašnji Antun nije gledao svijet istim očima kao i današnji. To govorim zato što ne želim idealizirati niti nas niti naše postupke. Želim biti realan. Mi smo se jako puno trudili, jako smo puno radili, ali smo i jako puno griješili. No, suma svega toga očito je bila dovoljna da nadmašimo ostale oko nas. I to bi bila poruka mladima koji čitaju ovaj tekst.

Nismo mi tada bili najbolji na tržištu. Nismo bili niti najsposobniji. No, imali smo taj ludi entuzijazam koji je valjda svojstven samo mladom čovjeku kojeg život do tada nije razočarao. Za nas je svaka teška situacija bila izazov jer najčešće nismo ni shvaćali koliko je teška. Živjeli smo dan za danom i imali svoj cilj te na kraju očito ostvarili taj cilj.
Teško je sada reći bismo li to sve mogli ponoviti da nas netko ponovno vrati u rujan 2010. godine. Mislim da je to slično kao i uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije na prošlom Svjetskom prvenstvu. Oni su imali ogroman motiv i kvalitetu, ali su imali i sreću koja ih je na tom putu pratila. Stoga, mladoj osobi koja ovo čita mogu poručiti samo to isto!

Oko vas se nalazi hrpa ljudi koji rade svoje poslove osrednje ili loše, s iznimkama nekih koji nisu takvi. Ove prve možete pobijediti vašim mladenačkim entuzijazmom i sposobnošću prilagodbe svim promjenama koje se oko nas događaju. Ovi drugi će vam biti oni od kojih ćete učiti i na čijem iskustvu i primjeru ćete graditi svoj svijet.
Uspjeti se može i bez političkih linija ili nekih drugih načina. Doduše, često ćete nailaziti na otpor sustava i na situacije kojih možda u nekim drugim državama nema. Ali naš primjer, ali i primjer mnogih drugih koji su unatoč tome uspjeli, može vas ohrabriti da se isplati boriti!

Neka vam je sa srećom! 😊

 

Antun Vidić


Pogledaj još iz povezanih kategorija:

Poduzetništvo
Aktivni građanin