Osvrt na film: Louise na obali

Ema Botica | 2 min | 08.02.2020

Kulturiranje
Filmovi

Animirani film o kojem vam želim govoriti nije recentni film, izašao je prije čak četiri godine, ali sada sam ga prvi put pogledala naišavši na nj na televiziji, pa sam i poželjela progovoriti o njemu.

 

Louise na obali priča je o starici Louise koja propušta posljednji vlak koji vodi iz imenom nepoznatog francuskog obalnog grada i provodi jesen, zimu i proljeće u potpuno napuštenu gradu.

 

Ovaj animirani film, koji je napravljen u tehnici 3D animacije koja imitira 2D animaciju, nazvala bih kontemplativnim filmom. U ovom filmu nema velike napetosti i prevrata, a jedini prevrati koje možete doživjeti gledajući ovaj film oni su u vašoj nutrini.

 

Većinu filma vlada tišina i omogućava vam da razmišljate ne samo o filmu nego i o svijetu u kojem živite i o samom sebi. Dijaloga zapravo i nema osim u nekoliko slučajeva u kojima Louise razgovara sa psom i mrtvim engleskim pilotom, razgovara s onima s kojima je zapravo nemoguće razgovarati, a s onima s kojima bi mogla razgovarati ne vidimo da je progovorila i riječi, nego se cijela komunikacija događa pokretima, grimasama i pogledima. Louiseini monolozi samo nas još više unose u tu usamljenost, ona nije više netko koga promatramo, ona je netko s kime živimo. Jedini stvarni dijalog koji se odvija u ovom filmu onaj je između lika i gledatelja. Dnevnik koji piše obraćanje je čitatelju. Budući da se za ono za što se u književnosti koristi pisana riječ u filmu koristi govorena riječ, Louise piše i pisani, ali i govoreni dnevnik, a čitatelji i gledatelji smo mi sami.

 

Samoća je jedna od najsnažnijih tema ovoga animiranog filma, a ona je snažno povezana sa starošću. Louise se pita čime je zaslužila tu samoću. U jednom od snova ptice joj sude što je počela zaboravljati i u toj sceni se ona ne može sjetiti baš ničega, ni gdje je živjela ni koliko ima godina, jedino čega se sjetila bilo je to da joj je posljednji muž bio ružan, baš kao i ptica sudac. Ptica tužitelj tada iznosi jednu zanimljivu tezu, a to je da sretni ljudi nemaju sjećanja. Tvrdi da se ljudi sjećaju samo loših stvari, pa se Louise sjeća muža samo zato što je bio ružan, što je imao negativnu karakteristiku. Ptica tužitelj tada zaključuje da se ničega ne sjeća jer je bila sretna, a za kaznu joj određuje samoću do kraja života.

 

Iz ovoga primjera vidimo koje se teme prepliću u djelu: samoća, starost i sjećanja. Uviđamo kako se evociraju sjećanja, nekom tugom, ali i sličnošću. Louise se sjetila svoga muža jer je bio ružan, ali i zato što je tu bila ptica sudac s kojom ga je mogla usporediti. Otkrivamo da je grad u kojem je zaglavila zapravo grad njezine mladosti. Sjećanja izviru iz sličnosti događaja, ali i iz samoće. Zato što je imala svoj mir, usporen raspored, napokon je mogla promišljati i prisjetiti se. Čak joj se i vid na daljinu popravio, kao i zdravlje. Komentar je to na užurbanost današnjeg života i koliko nas on guši. Louise otkriva koliko joj malo toga treba da preživi i koliko se lako snašla u toj samoći i izoliranosti.

 

 

Vidljiva je i kritika turizma, nekoć živi grad sada je grad koji je potpuno prazan cijele godine osim nekoliko ljetnih mjeseci. Nije li to slika koja je sve češća za naše obalne gradove i otoke, i nije li nam to sve poznatije?

 

Film redovito radi paralele s Robinsonom Crusoeom. Louise pronađe tu knjigu među knjigama koje čita, nakon velike plime otkrije da je gradić u kojem je ostala potpuno okružen vodom, tako da je ona ostala nasukana na „pustom otoku“, makar nije riječ o pravom otoku. Psa na kojeg naiđe razmišlja da nazove „Srijeda“ po danu kad je naišla na njega, što aludira na Robinsonovo nazivanje crnca „Petkom“. Louise ipak naziva psa „Paprom“, jer zaključuje da mu to ime baš pristaje. Ono što Louise i Papra povezuje je starost i to vodi u cijeli niz promišljanja o starosti. Louise nailazi na stare časopise, kao i novine koje su stare barem nekoliko mjeseci, a koje ona naziva „svježim novostima“. U tim novinama govori se o „nezapamćenoj plimi u posljednjih sto godina“ na što se ona smije govoreći kako je i u prošlosti bilo takvih plima, a u toj jednostavnoj sceni vidimo kritiku novinarskog senzacionalizma. Čita zatim časopise u kojima su idealna lica i ona se tada ogleda u ogledalu i zapita se jesu li je svi napustili i zato što je stara i zato što više nije lijepa. Film tako kritizira i nemoguće ideale ljepote i svijet u kojem starci nemaju mjesta, koji su izbačeni iz društva.

 

Louise shvaća da joj ovakav polagan i miran život odgovara, kad se svi vrate više nije gunđava starica koju živcira buka turista i zaključuje da nisu ništa glasniji od galebova, ali ovaj put odbija vođenje ljetnoga sajma. Otkriva da njezina vrijednost nije ograničena njezinom starošću niti priznatošću u društvu i kad odlazi posljednji vlak, ona ga namjerno propušta i odlazi u šetnju s Paprom po vlažnim obalnim dinama.

 

Louise na obali predivan je francuski animirani film, vizualno pravo umjetničko djelo, izrazito atmosferično i promišljeno, a vas će navesti da se odmaknete od pretjeranih vizualnih stimulacija i jednostavno opustite, promislite o životu i svijetu.

 

Ema Botica

Ljubiteljica fantastike, pjesnikinja s dvije zbirke i autorica romana, Ema živi u Splitu i čita sve što joj dođe pod ruku. 


Pogledaj još iz povezanih kategorija:

Kulturiranje