Osvrt na film: Ibiza

Ema Botica | | 23.08.2019

Filmovi

Ibiza je komedija koja pokušava povezati svijet tinejdžera sa svijetom njihovih roditelja. Na početku sve djeluje kao da će ovo biti još jedan film koji priča o tome kako roditelji ne razumiju svoju djecu tinejdžere, ali ipak je ovo francuski film pa možemo očekivati malo više. Ostanimo na ovom „malo“, ipak, i nemojmo da nam očekivanja odu previsoko.

Film počinje predstavljanjem likova koji će igrati ulogu roditelja. Oboje su rastavljeni jer su ih njihovi bivši supružnici zamijenili za zgodnijeg i mlađeg partnera, a oni su tek vjenčani iako u poodmaklim godinama. Žena Carole, koju tumači Mathilde Seigner, ima dvoje djece iz prošlog braka, sina tinejdžera i kći koja je pred pubertetom. Već pogađate, djeca nikako neće htjeti prihvatiti majčina novoga muža Philippea kao svoga poočima.

Priča zapravo počinje obećanjem sinu Julienu da će otići na ljetovanje kamo god poželi ako maturira (uz tipičan problem sina kojem ne ide baš u školi). Julien odabere Ibizu i iako svi već očekuju da je glavni razlog tome tinejdžerska sklonost bezglavoj zabavi i divljanju hormona, Julienov motiv zapravo je puno plemenitiji – on želi pronaći svoju staru kolegicu iz razreda u koju je zaljubljen, a koja se odselila sa svojom obitelji na Ibizu i koju dugo nije vidio. Već je iz ovoga vidljivo kako se film igra našim očekivanjima i prikazuje mlade u pozitivnijem svjetlu nego bismo očekivali. Još jedna velika prednost Ibize nad uobičajenim filmovima ovoga tipa potpuno je odbacivanje drogiranja kao na bilo koji način poželjnoga. Česta pojava droge koristi se kao parodirajuće sredstvo samoga žanra filmova, ali i šalje poruku o tome kako to više nije napeto ni mlađim generacijama koje su naučile o njezinoj štetnosti.

Film pokušava jednako biti na strani starijih i mlađih generacija, pokušava prikazati odrasle kao ne toliko dosadne i koji se znaju zabaviti, a mlade kao odgovorne osobe koje poznaju granice i mogu imati i više ciljeve od ugađanja svojim hormonima i hirovima.

Julien će se morati suočiti sa spoznajom da djevojka u koju se zaljubio nije više ono što je bila, a prikaz njezine ekološki nastrojene obitelji (koja nema ni malo smeća i jede samo organsko) osuđujući je ne zbog njihova načina života (koji, istina, zbunjuje naše junake), nego zbog njihove arogantnosti – djevojka Julienu na svaki pokušaj pokretanja teme kaže da je to o čemu govori glupost, a djevojčin otac kirurg otvoreno ismijava Philippea jer je podijatar govoreći da je to specijalizacija na koju idu najgori studenti medicine.

Otvorenost roditelja još više se naglašava kad Philippe (kojeg se cijelo vrijeme predstavlja kao štrebera koji govori o povijesti i umjetnosti, a koji često i prigovara zbog dolaska na Ibizu) odvede obitelj na drugu stranu Ibize koja je još „organskija“ što zapravo znači hipijevska, u francuskoj maniri vidite cijeli niz golih tijela potpuno sporednih likova. I ne zaboravimo, Philippe je roker što ga suprotstavlja trenutnom glazbenom tehno trendu.

Ovaj se film odmaknuo od tipičnih filmova ove vrste, pokazao je kreativne crte, a glumci su izvrsni, pogotovo ovi odrasli. Film nije stao ni na jednu stranu i vjerojatno se ne može očekivati dubina od komedija, površnost je karakteristična za ovaj žanr.

Ipak moram reći da ne bih vodila svoje roditelje na ovaj film da sam tinejdžer, a ni svoje tinejdžere da sam roditelj. Previše se pokušava obje strane prikazati kao one „cool“ makar svi znamo da se tinejdžeri teško snalaze sa svojim prijelazom iz svijeta djece u svijet odraslih, kao i odrasli sa svojim starenjem. Ipak, da su ovi problemi bili naglašeniji, ovo vjerojatno više ne bi bila komedija. Zaključila bih, film nije bio izvrstan, a ni užasan. Bolji je od trenutnih američkih komedija, ali slabiji od onoga na što sam navikla u svijetu francuske komedije.

 

Ema Botica

Ljubiteljica fantastike, pjesnikinja s dvije zbirke i autorica romana, Ema živi u Splitu i čita sve što joj dođe pod ruku. 


Pogledaj još iz povezanih kategorija:

Kulturiranje