mimladi

Početak je rujna – mjesec jesenskih rokova i priprema za novu akademsku godinu. Kamo sreće da niste ništa ostavili za jesen pa da možete uživati na moru, kod kuće ili pak radeći na samom kraju ljetne sezone. Ja sam ove godine ostavila obranu završnog rada na preddiplomskom studiju Sociologije kako bih mogla upisati diplomski studij.

Međutim, početkom godine nitko mi nije rekao da će se društvena svakodnevica bitno promijeniti te da ću svoje akademske planove zaokrenuti za 180 stupnjeva. Od ljeta nisam imala ni LJ, posla nije bilo, a neizvjesnost oko održavanja jesenskih predavanja postajala je sve veća i veća. Situacija je u Lijepoj Našoj polako izmicala kontroli, a strah od novih restriktivnih mjera rastao je svakoga dana objavama Stožera o novim brojkama I mjerama.

Za vrijeme karantene, shvatila sam nepredvidivost svakog trenutka, vjerujem kao i svi vi. Jedan dan planirate subotnji izlazak ili putovanje za vikend, a već drugi dan ne smijete napustiti kuću. Kako to mislite, fakultet ćemo pohađati online, završne i diplomske radove ćemo braniti putem web kamera, a kava poslije predavanja u najdražem kafiću postaje prošlost. Upravo zbog toga, shvatila sam da diploma nije najbitnija stvar u životu, a toliko se žurimo u roku završiti fakultet. Nije ni posao, između ostalog, jer smo svjedoci koliko je ljudi ostalo bez posla u ovoj krizi. Pauziranje godine ipak se ne čini kao najgora mogućnost, a promjena perspektive postaje i više nego dobra odluka.

Bez puno razmišljanja o mogućim gubicima ili posljedicama, upisala sam apsolventsku godinu te se prijavila na izvanredan Natječaj za studentsku mobilnost. Odabrala sam Sveučilište u Grazu, a svi oko mene bili su vidno iznenađeni činjenicom da u doba kada su putovanja najveći bauk I kada se preporučuje ostajanje kod kuće, ja ipak želim otići na studij u drugu državu.

Na Natječaju sam prošla i imala sam svega 10-ak dana da pronađem smještaj, upišem se na Sveučilište, obavim testiranje na COVID-19, rezerviram kartu i odselim u Graz. Panika, strka, a velikim dijelom i strah – sve ti je pomiješano jer ne znaš što te čeka kad dođeš. Ne znaš kakva će biti situacija kroz mjesec ili dva, kako ćeš se vratiti kući za božićne praznike, kako ćeš pohađati predavanja te kako ćeš, uostalom, preživjeti sama u stranoj zemlji.

Foto: privatna arhiva Sare Matijević

Hrpa mailova, hrpa poziva, prevođenja oglasa za stanove s njemačkog na hrvatski jezik, rješavanje papirologije, traženje slobodnih mjesta na predmetima s obzirom na to da je rok za upisivanje već odavno prošao – mislila sam da nikad neću napokon sjesti u autobus i otići.

Dolaskom u Graz dočekale su me mjere poput nošenja maskica u zatvorenim prostorima te nošenje maskica u zgradi sveučilišta dok ne sjednemo na svoja mjesta koja se nalaze na razmaku i točno je označeno gdje se može sjesti. Sveučilište je uvelo Corona-semafor koji se ažurira svakoga petka, sukladno mjerama koje austrijska vlada donese. Trenutno se na snazi nalazi žuto upozorenje – neka predavanja se održavaju uživo dok su neka skroz prebačena na online način rada. Pozitivna stvar svega ovoga je to što su se druženja skoro pa u potpunosti prebacila na otvoreno. Razni piknici, šetnje parkom ili posjeti austrijskim znamenitostima postala su nova mjesta za zabavu. Iskorištava se svaki sunčani dan za rekreaciju i boravak u prirodi što je definitivno prednost u cijeloj situaciji.

Iako Erasmus iskustvo i uključuje razna društvena događanja kao i putovanja, druženja bez restrikcija i ograničavanja broja osoba te stvaranje jedne zajednice čija prijateljstva nerijetko ostaju za cijeli život, trudim se uživati u svemu što mi se nudi. Bez obzira na to, drago mi je što sam se odlučila otputovati upravo sada i što ću time biti bogatija za jedno novo iskustvo. Radujem se pomicanju vlastitih granica, ali se i nadam da ću provesti prekrasan period te iskoristiti do maksimuma vrijeme provedeno na Erasmusu.

Unesite pojam po kojemu želite pretraživati portal.