Čovjek – svjesno, slobodno i odgovorno biće

Domagoj Dalbello | 3 min | 30.01.2019

Kolumne

Kroz čitavu povijest, jedno od ključnih pitanja koje je postavljano bilo je što čovjek uopće jest i što zapravo daje smisao i značenje čovjekovu postojanju. Različite znanosti, svaka iz svoje perspektive, nastojale su doći do adekvatnog odgovora na to pitanje. Zahvaljujući tome, čovječanstvo je došlo do raznih i vrlo vrijednih spoznaja o sebi i svojim karakteristikama. Znanost je opisala razne karakteristike ljudskog tijela i organizma te procese koje se odvijaju u njemu. Opisala je i procese vezane uz ljudsku spoznaju svijeta oko sebe, zatim emocije koje osjećamo, kao i čimbenike koji nas usmjeravaju ka određenom ponašanju i interakciji s drugima. Također, opisala je i procese koji se događaju u društvu te kako društvo funkcionira. A, što je društvo nego zajednica ljudi? Prema tome, možemo zaključiti da je znanost opisala razne aspekte ljudskog života i čovjeka kao takvog.

Međutim, naglasak je na riječi „opisala“, a pitanje koje se postavlja je je li i objasnila što čovjek jest. S obzirom da pojmovi dobivaju značenje relativno u odnosu na druge pojmove, možda je najbolje krenuti od pitanja što to čovjeka razlikuje od drugih živih bića i svega ostalog u okolini, što mu daje vrijednost i što ga čini posebnim i nezamjenjivim.

Isključivo fizički gledano, čovjek je nakupina stanica, a stanice su sastavljene od atoma. Prema tome, čovjek je nakupina atoma. Međutim, isto se može reći i za bilo koji kamen, stijenu ili vlas trave. A sasvim je jasno da je čovjek ipak nešto više od kamena. Također, u ljudskom tijelu svaki atom i svaka stanica imaju funkciju koja doprinosi postojanju i funkcioniranju beskonačno složenog ljudskog tijela. Postavlja se pitanje – kako i, još važnije, zašto su atomi i stanice u takvom skladu?

Gledano iz psihološke perspektive, čovjeka karakteriziraju vrlo složeni procesi koji svakoga od nas čine čovjekom. Riječ je, naravno, o našim emocijama, o našim spoznajama, o našim osobinama kao i o mnogim drugim psihičkim procesima koji se događaju. Međutim, ovdje se također postavlja pitanje – otkud „to psihičko“ u nama. Jesu li ljubav prema bližnjemu, mržnja prema nemoralu, ponos na vlastiti uspjeh, radost zbog tuđeg uspjeha, nada u bolju budućnost – samo rezultat interakcije atoma i stanica? Odgovor se nameće sam od sebe – nisu. Međutim, čak i kad bi bili, ponovno se postavlja pitanje – zašto su atomi u takvom skladu?

Odgovori na navedena pitanja mogu se pronaći jedino u čovjekovoj duhovnoj dimenziji, kao i odgovor na pitanje što čovjeka čini posebnim i nezamjenjivim. Vjerojatno najočitiji primjeri upravo te više dimenzije čovjeka su njegov um i njegova njegova svijest. Mozak pripada tjelesnoj dimenziji čovjeka, ali otkud čovjeku um? Oxfordov riječnik um (mind) definira kao dio osobe koji misli i koji se sjeća. Međutim, postavlja se pitanje u čemu je onda razlika između pojma uma i pojma kognicije? Jasno je da to nisu sinonimi. Um je teško definirati, ali svakako predstavlja ono što svakog čovjeka čini posebnom, vrijednom i nezamjenjivom osobom. Jedna od ključnih manifestacija čovjekova uma njegova je svijest. Prije svega se to odnosi na svijest o vlastitom postojanju, ali i na svijest o vlastitim osjećajima, svijest o dobru i zlu i svijest da postoje drugi koji su jednako vrijedni i koji također imaju osjećaje, potrebe i vrijednosti te vlastitu osobnost.

Iz pojma svijesti proizlazi i pojam slobodne volje. Naime, ukoliko je čovjek svjestan sebe i svojih postupaka, logično je zaključiti da na svoje postupke može i utjecati. Pitanje postojanja slobodne volje postavljali su mnogi mislioci tijekom povijesti, kao što postavljaju i danas. Međutim, do spoznaje o slobodnoj volji može se doći vrlo jednostavnom demonstracijom. Ukoliko ne sjedite – sjednite na stolicu. Zatim si postavite pitanje: „Mogu li ustati sa stolice ako želim?“. Također si postavite pitanje: „Mogu li ostati sjediti ako želim?“ Ukoliko ste odgovorili da na oba pitanja, to vas dovodi do sasvim jasnog zaključka da možete vlastitom slobodnom voljom donjeti odluku hoćete li ustati sa stolice ili ostati sjediti.

Sa slobodnom voljom nužno dolazi i odgovornost. Iako ljudi ponekad imaju tendenciju bježanja od nje, preuzimanje odgovornosti za vlastite postupke temelj je svakog dobrog, uređenog i moralnog društva, ali i jedini način za ostvarenje i uspjeh svakog pojedinca. Naime, neovisno o tome imaju li svi ljudi jednake mogućnosti ili nemaju, nužno će uspjeti više oni koji vjeruju da je njihov uspjeh njihova odgovornost od onih koji vjeruju da je njihov uspjeh
determiniran čimbenicima koji su izvan njihove kontrole. Razlog tome je činjenica vjerovanje u odgovornost rezultira i preuzimanjem odgovornosti, a samim time i činjenjem i djelovanjem, koje povećava šanse za uspjeh. Također, preuzimanje odgovornosti je i altruistični čin s obzirom da dovodi do prosuđivanja vlastitog ponašanja i usmjeravanja svoga ponašanja prema moralnom i promišljenom, a ne instinktivnom djelovanju. Samim time i djelovanju koje je
empatično i uzima u obzir potrebe zajednice, a ne isključivo vlastite potrebe.

Negiranje slobodne volje i odgovornosti dovelo bi u pitanje čitav niz temelja društva. Primjerice, ukoliko čovjek nije slobodan već isključivo determiniran genima i/ili okolinom – ima li smisla cjelokupni kazneno-pravni sustav? Možemo li ikoga proglasiti krivim za bilo što? Jesu li silovatelji i pedofili krivi za seksualno zlostavljanje? Jesu li diktatori krivi za žrtve režima? Jesu li ubojice krive za smrt nedužne osobe? Ukoliko na ova pitanja odgovorimo „da“, jasno nam je da je čovjek slobodan i odgovoran. Ako odgovorimo „ne“, krećemo se prema društvu u kojemu čovječanstvu i svakom pojedincu može biti nanesena bilo kakva šteta od strane manjine koja slobodno čini zlo – „zato što su ih geni i/ili okolina takvima učinili“.

Zaključno, opažanje i promišljanje o ljudskoj prirodi dovodi do zaključka da čovjeku posebnost i „ljudskost“ daje upravo njegov um koji je svjestan i slobodan te koji čovjeku omogućuje preuzimanje odgovornosti za vlastite postupke. To je bitno zato jer, što je više preuzimanja odgovornosti, ljudi će biti uspješnji, a svijet će biti bolje mjesto za sve.

 

Domagoj Dalbello

Psiholog i student logoterapije, od milja zvan akademik, Domagoj je uključen u razvoj mnogih projekata Svjetskog saveza mladih Hrvatska.


Pogledaj još iz povezanih kategorija:

Kulturiranje