Prvi tjedni rezultati: Sententia 15- tvojih 15 na našem portalu!

| 7 min | 06.09.2020

Prilike za mlade
Kulturiranje
Knjige

Vi ste pisali, a mi smo čitali. Još nismo sigurni tko je uživao više: vi pišući ili mi čitajući. U svakom slučaju, bijaše dobro! Ponovilo se, po istim pravilima već od sutra. A do novog citata: želimo vam ugodnu nedjeljnu dokolicu uz vaših 15, po našem izboru.


Kako čovjek može prosuditi što mu je činiti u ovakvim vremenima ? - J. R. R. Tolkien, Gospodar prstenova

 

Odgovor na ovo pitanje je jednostavan - teško. Teško jer čovjek želi činiti pravu stvar, a ne bilo koju. Teško jer najčešće nije jedna stvar koju bi trebao učiniti već nekoliko uzastopnih. Obično nije jedna velika stvar već nekoliko malih ali vrijednih. A kako prosuditi - u tišini. U tišini promatrajući vrijeme i ljude oko sebe. U tišini slušajući što govore, čega se boje, čemu se nadaju. I tek kada mudrost koja dolazi u vremenu razmišljanja o stvarima proradi i odradi svoje. Tek tada djelovati. Tek tada učiniti ono što je logično, po srcu pravo i mudro. Može se dogoditi da čovjek čak i tada pogriješi. No čovjek koji je djelovao svoju pogrešku može ispraviti, može se osvrnuti i razmotriti. Može rasti. Za razliku od njega čovjek koji nije učinio ništa ostao je tamo gdje je bio. Vjerojatno se u to mjesto gdje mu je ugodno i nerizično i... zaljubio.  (Marta Stanić)

 

Kako čovjek može suditi što je drugima činiti u ovakvim vremenima? Kakva su to vremena i kakve presude se nameću? Možda se ne nameću, već predu u mozgovnim zavijucima. Čovjek sudi i čovjek presudi. Drugome čovjeku. A što sudba kaže na sve to? Sudba i sud. Tako zvukom bliski, a potencijalno vrlo udaljeni. Možda je sudba vrhovni sudac koji sjedi i slatko se osmjehuje na početničke greške podređenih. Svi ti Jozefi K.-ovi koji lete za papirima. Nadajući se da će od kojeg napraviti avion. Avion koji neće znati ni vremena ni sata. Slobodno će letjeti, bez osude, bez prosudbe. Jozef K. ipak ostaje promatran pod budnim okom vrhovnog suca. Vrijeme se ne smije gubiti. (Lorena Kasunić)

 

Uostalom, čovjek rijetko kad može biti apsolutno siguran u ispravnost vlastite prosudbe. Većinom su to nagađanja, neke trenutne inspiracije koje se s vremena na vrijeme pojave poput zvijezda padalica da bi zatim potonule u dubini neba. Čovjek, po prirodi nezaustavljiv tražitelj smisla, čak i ako konačno ustanovi kako nije svemoguć, on će nastaviti tragati. Za smislom čega? Vjerojatno će imati na umu neku plemenitu misao ili spoznaju do koje jednom mora doprijeti. I ako misao za kojom stremi nije takva da samog sebe stavi na drugo mjesto, što će na kraju od njega ostati? Samo sjećanje koje vjetar polako raznosi. Ali ako je on čovjek uspravna hoda, čije srce i ruka jednako dišu, neće se zamarati ovakvim vremenitim sitnicama. Njegova prosudba će tada uključivati i ono što običan prolaznik ne primjećuje. Bit će dublja, a ipak jednostavnija. Bit će usmjerena neprolaznom, a ne prolaznom. I bit će sigurnija. Odrastao će čovjek nam tada djelovati poput djeteta koje nas uvjerava kako zmajevi uistinu postoje, i to ne zbog njegove mašte, nego zbog neograničene vjere. Samo takav čovjek osvojit će ovo vrijeme. I vrijeme će upamtiti njegove prosudbe. (Dora Škarica)

 

I tako uskoro mahinalno prinesoh usnama žličicu čaja, u koji sam stavio komadić madelaine, da se razmekša.  - Marcel Proust, U potrazi za izgubljenim vremenom

 

Šalim se. Čaj nisam pio već godinama. A niti madelaine mi nitko već dugo nije ispekao. Ponekad ih znam nabaviti u trgovini i pojesti na suho. Da, na suho. I moram vam reći da ne valjaju tako. Lagao sam kad sam napisao ponekad. Kupujem ih već ritualno svake subote i onda ih jedem sav jadan. I iako nisu niti približno fini kao što su bili s čajem svejedno ih pojedem tako same. Svaki put. Svaku subotu. U 10. Čisto da te se sjetim sa suhim ustima i suzom u oku. Jer želim da mi bude i toplo i gorko u tom trenutku. Jer i ti si bila upravo takva. (Marta Stanić)

 

Opekoh jezik i nepce usijanim metalom i ispljunuh sadržaj u papirnatu salvetu kojom sam ranije obrisao nos. Sva se nostalgija raskvasala s razmočenom smjesom onoga što je do prije trenutak bio madelaine. Sustolnica me promatrala poluzabrinutim polusažalnim pogledom spremna izreći nešto što bi zvučalo kao pristojno suosjećanje. Preduhitrih je odmahnuvši rukom i onim što sam pomislio da bi mogao biti ležeran izraz lica dadoh joj do znanja da se nije dogodilo ništa strašno. Ništa neobično i neuobičajeno, zapravo. Eto, znate, to se meni malo-malo dogodi, kazah, pa sam već razvio refleks pravilnog ispljuvavanja sadržaja. Držim do bontona. Prešla je preko mog pokušaja duhovitosti davši naslutiti što o tome misli samo na tren lagano podignutim obrvama. U tom djeliću sekunde zapazih iznad desnog kapka sićušan madež koji joj se ugnijezdio na tako nevjerojatnom mjestu da je djelovao kao nacrtan. Ostah zagledan u to mjesto trenutak previše dok joj se od neugode ili nervoze kapak ne poče nekontrolirano trzati. Zgromljen stupnjem svoje nesmotrenosti pokušao sam spasiti što se spasiti može, ako se još uopće moglo, pa joj ponudih jednu šetnju vrtom, sve kako bismo se makli iz tog neugodnog položaja. Žurno je, mrvicu previše, prihvatila prijedlog kao da se boji da bi ovaj čudan gost mogao nekako upropastiti i tu ljubaznu gestu kojom je pokušao popraviti dojam. Za njezinu bi finim manirama oblikovanu osobnost to bilo previše jer me ne bi više imala čime opravdati, a ona nije znala kako se nositi s nepristojnošću koja joj maše u lice. Prihvatila je moj lakat i zaputismo se dugačkim hodnikom prema izlazu. (Tamara Bodor)

 

I u trenutku napunih njedra mirisom zimzelenog čempresa, užarenog nasipa, uzburkanog mora. I ponovno pretrčim taj dol, nošen neobuzdanom snagom iznenadna maestrala. Zanesen bespućima otvorenog svijeta, puštam srce naprijed, besciljno koračam. Prostranstvo neba natkriljuje moj pogled, čvrstoća tla podnosi teški hod. Mirom napajam gladnu dušu. Skrenem pogled, ushićeno tragam... Sve je tako neobično u svojoj običnosti. Moji dodiri, moji zanosi, moji pogledi, uzburkane misli. I ovaj dan, tako običan dan, kao da je obukao novo ruho - ruho neprolaznoga. Ne, ne puštam ga. Ne želim da prošlost postane. Želim da vječnošću obasjan bude, da vrijeme zastane, nestane. Pružam ruke, otvaram dlanove. Proživljavam sjećanja. Trenutak vječnost postao je. (Ivana Jerčić)

 

Kod pojedinca, sebičnost dušu čini ružnom, kod ljudske vrste, sebičnost donosi izumiranje. -  David Mitchell, Atlas oblaka

 

Živjeti izoliran od ljudskog dodira duše... Je li to uopće moguće? Povući se iza rešetaka koje smo izgradili vlastitim rukama. I stojiš tako ukipljen. Ruke ti postaju kratke, oči ne prepoznaju boje. I ljubičice su sive. Duša se osušila jer ju ne liječi ničija blizina. Nema se kome dati. Vrijeme prolazi i duša sve više misli samo na sebe - svoje kratke ruke, slijepe oči, proždrljive želje. Ali jedno rujansko jutro sve je promijenilo. Na rešetke su pokucala krila vretenca. Prvo biće nakon tolike suše! Duša se uzbudila i vidjela kukca u bojama dugine ljepote. Što je duša više htjela slušati besjede vretenca, to su ruke više rasle. Dogodio se taj čas - duša se rascvjetala pred prisutnošću drugog živog bića, makar to bio maleni kukac koji je jedino znao mahati krilima i tako pripovijedati priče dalekih krajeva. (Lorena Kasunić)

 

Ali sebična ljudska vrsta sastoji se od mnogo sebičnih pojedinaca. Jednom prilikom, ne tako davno, prolazila sam ulicom u čijim je zakutcima počeo rasti zubac. To je biljčica duboka korijena s lijepim žutim cvjetićem, ali kada se osuši, ima bodlje koje mogu probušiti i malo deblju gumu. I najbolje ga je odmah izvaditi, prije nego što procvjeta. Par dana kasnije, zupca na tom mjestu više nije bilo, ali bilo ga je malo dalje, odmah iza zavoja. Upravo je tada naišao jedan poznanik trljajući si ruke. "Vidiš ovo sve," pokazuje mi, "sve je to bilo puno zupca i ja sam ga povadio. Ali trnovi su mi se zaboli u prste." Ponos i očekivanje zahvalnosti, to su bile boje njegova glasa dok je pokazivao izranjane ruke. Onaj zubac iza zavoja nije vidio. Istog popodneva, iza zavoja, ugledala sam jednu stariju ženu koju dobro znam i ona je sagnuta čupala zubac. Te večeri kada smo se svi sastali za stolom, između drugih ljudi, tu su bili i poznanik i starija žena. Prvi je još trljao svoje ruke privlačeći tuđe poglede, dok je druga tiho sjedila sa strane. I dobra djela, pomislila sam, mogu biti uprljana sebičnošću. A ona je kao zubac - dugačka korijena, oštrog trnja i lijepog, žutog cvjetića. (Dora Škarica)

 

Možda sam bolestan već duže vremena, ali nisam ni primijetio, možda i jesam, ali ignoriram vlastite misli kao kad sam kao tinejdžer ignorirao autoritet učitelja kojeg sam zatim psovao zbog loše ocjene. Sebičan i vlastit onda kada to želim, uništavam sebe iznutra nadajući se da ću nešto napraviti izvana. Promatram, ali vani se ništa ne događa, sve je ionako bolesno, ljudi sa tumorima u duši odbijaju najboljeg kirurga na svijetu, ljubav. A bolest pritišće, guši, uzima ljepotu, duh, mladost, pretvara nas u trule leševe koji jedva stojeći na vlastitim nogama dolaze do vrata svoje zadovoljštine i prepuštaju se zlu i raskalašenosti. Ah, tako sam tvrdoglav, kao moja nona, starica odsječenih nogu koja odbija pomoć pri ustajanju iz kreveta, još pljuje i kudi jer smatra da ona sve može sama. Bolestan sam, svijete izlijeći se, inače, umiremo zajedno. (Karlo Jagatić)

 

Da sam ti mogao sve izbrbljati umjesto da pišem, zadržao bih te možda sve do jutra. -  Johann Wolfgang Goethe, Patnje mladog Werthera


Mrzim pisati, ne može pisana riječ prenijeti sve kao i izgovorena. Ali ti nisi htjela. Draže su ti bile poruke nego pozivi, da „tko još danas telefonira ili razgovara“? Ali oni ne znaju da riječi i razgovor otkrivaju dušu. Da ako ti nešto ispričam umjesto napišem, podijelim ti dio sebe, svoj osmjeh, suzu, pogled… A ja se osjećam tako krnje kad ti svoje jake emocije moram napisati u kratkoj poruci. Kad se ljutimo, najgore mi je ako si ne kažemo u lice. Nego u poruku. Stvari ostanu neriješene do kraja. I mi ostajemo nedorečeni i prazni. Ili kad ti ne mogu sreću prenijeti riječima, a ne mogu ti ju niti pokazati poljupcima, veseljem, skakanjem ili plesom. Mi se ne poznajemo. Ne onako pravo, iskreno i spontano, bez medija. A naša ljubav polako nestaje, a ja te nisam mogao zadržati do našeg jutra. Nije nas imalo više što držati. (Katarina Mamić)

 

Drag je i meni "Parni valjak", a pjesma "Lutka za bal" ovisno o kontekstu. Naziv pjesme mi nikad nije legao. Ti si sigurno oduševljen tom pjesmom kad pucaš od romantike što izražavaš željom da me zadržiš, možda, do jutra. Što te u tome najviše veseli? Moja šutnja dok spavam? Zasigurno te upravo to najviše veseli. Meni se pleše, meni se šeta, a pred tvojim očima je samo noć. Da me zadržiš do jutra. Draža mi je, znaš, pjesma od ET-a pod nazivom "Viši nisi taj"'. Poslušaj, drmne to čovjeka bolje od alkohola. Mene ostavi na miru jer je želja koja se ne može izgovoriti direktno i nedvosmisleno, bez brbljanja, nepostojeća. Baš me zato najviše čudi što govoriš o tome kao da bi me htio zadržati, a ne želiš to uopće. Ne znam zašto ti se uopće obraćam jer tko je vidio staromodnu budilicu koja govori. Ajmo završiti ovu tvoju fantaziju, uskoro je šest ujutro. Bez brige, probudit ću te na vrijeme. (Marija Piskulić)

 

Ali hrabrost je ponekad veća na papiru, jer ako ti ne uzvratiš misao na misao, riječ na rijčc i srcem na srce, mogu se praviti da sam zaboravio taj tren odgovora. Papir ne zapisuje šutnju koju mi nudiš i zato mi je lakše. A ako sve izgovorim i ostane samo strah na tvom licu, smiješak u tuzi tvoj neću moći ispustiti iz svog pamćenja. Papir piše govor mog srca, ali znam da te riječi mogu oživjeti i ćuti se kao glas. Ako čuješ moj glas, prepun tonova mira kojeg imam s tobom, možda se probudiš iz neodlučnosti. Možda ti progovoriš i doneseš jutro sa sobom. Jutro u kojem sva nada dobiva toplinu tvojih očiju. Pisat ću sve dok ne ugledam osmijeh jer tada tvoj osmijeh i bore smijalice nastale od radosti - bit će moja olovka. (Anđela Durdov)

 

Svijet ponovo započinje u svakom trenutku - Michael D. O´Brien, Sofijina kuća


I svi početci nalik su vrtlogu što vuče nas istom središtu. Nove prilike, ponude, usponi, padovi, usmjeravanja, traženja... zamršeno klupko bezbrojnih početaka, no koji je moj? Kojemu početku moj svijet pripada? Svakim uzdahom, svakim otkucajem osjećam da ga poznajem, da me privlači, iskonski vuče. Maštam o njemu. Sveprisutnom svijetu koji početke ne bilježi trenutcima, koji upravlja svim mojim početcima. Svijetu koji pribježište je tragajućim mislima, čestim nemirima, čežnjama, željama. Mjestu koje odgovor je na brojna pitanja, i ono „zašto“, zadobivši smisao, polako iščezava. Čeznem za njim. Početnim i krajnjim odredištem u kojemu svaki trenutak neizmjerno traje, svaki čas potpuno se daje. Uređenjem kojim ne upravljaju suprotnosti, koji ne poznaje nesavršenosti. I sve što u njemu biva, istim jezikom govori, istome zakonu pokorava... Svijetom nezalazećeg sunca koji trenutkom započinje, a trenutak briše. Jer on ne poznaje vrijeme. Jer on jest. (Ivana Ječić)

 

Galerije i muzeji čudesna su mjesta. Zaustavivši se pred svakim predmetom, svakom slikom, neki novi svijet se uzdizao pred mojim očima. U jednom trenutku preda mnom se uzdiglo petnaesto stoljeće, a već sam u drugom bila u sedamnaestom. U jednom trenutku sam bila na livadama među pastirima, a u drugom u smogu uzdizanja industrijske revolucije. Svaki korak muzeja bio je novi svijet koji se uzdizao pred mojim očima, svaki trenutak novi skok kroz vrijeme. Sjela sam i samo zurila u sliku koja me potpuno zarobila. More je bilo plavo, osvijetljeno, mediteransko. Bilo je to more koje sam poznavala kao prijatelja od najranijeg djetinjstva. Dok su se valovi na slici pred mojim očima počeli micati, a emocije u meni valjati, izvukla sam bilježnicu i pokušala te unutarnje bure pretvoriti u riječi. Hoće li ih itko prepoznati? Hoće li ikoga dirnuti? Ja sam ih morala istresti. Kad sam ustala, valovi su ponovno bili mirni. Pola sata kasnije sjedila sam u autobusu i opraštala se od toga muzeja koji više neću moći tako često posjećivati. Autobus je krenuo, a moj život je nanovo počeo. (Ema Botica)

 

Sada je već drugačiji nego što je bio prije sekundu. Svakog trenutka nešto novo se rađa. Neko novo biće, nova misao, novi odnos. I to novo mijenja svijet. Kao što se priroda mijenja iz trenutka u trenutak, tako se mijenja i naš doživljaj svijeta. Sve što je oko nas ima utjecaj na to kako se u kojem trenutku osjećamo. A iz svakog osjećaja može proizaći nešto puno više. Jedna ideja koja će promijeniti svijet. Samo jedna odluka koja će promijeniti tebe. Jer mijenjanjem sebe zapravo mijenjaš svoju okolinu. I tako polako mijenjaš svijet. Korak po korak, malo po malo. Zato je svaki trenutak bitan. U svakom trenutku započinje nešto novo. A ti odlučuješ što će to biti. (Monika Kovač)


Mimladi.hr

Uključi se u rad portala mimladi.hr! Piši o aktualnim zbivanjima u kulturi, poduzetništvu i politici. Raspravljaj o
filozofskim postulatima i pitanjima od javnog interesa. Potiči odlučnost među mladima i pomozi stvarati generacije koje su obrazovane o svijetu oko sebe.


Pogledaj još iz povezanih kategorija:

Kulturiranje