Mladi danas - pasivni promatrači

| 2 min | 13.07.2020

Prilike za mlade
Kolumne
Aktivni građanin

Da se svijet deset puta okrene naglavačke, mladi bi deset puta otišli na popodnevnu kavu. Kao mlada osoba vidim i prisustvujem činjenici da smo ušli, sada već, u duboku fazu populariziranja lijenosti, neznanja, indiferentnosti i površnosti. Paradoksalno tomu, živimo u vremenu u kojemu nam ne treba mnogo da bi gradili sebe, svoj um, a opet ne obraćamo pažnju na bitne stvari i bavimo se zamornim temama te tonemo sve dublje u crnilo.


Prije više od 120 godina, na Trgu bana Josipa Jelačića, grupa studenata zapalila je mađarsku zastavu prilikom dolaska mađarskog kralja Franje Josipa I. kao simbol otpora prema diktaturi hrvatskog bana Khuena Hédervárya. Vođa studenata bio je Stjepan Radić, zanimljivo je da su studenti zapalili mađarsku zastavu tekućinom koja ne izaziva smrad tijekom gorenja, time su pokazali da nisu protiv mađarskog naroda nego protiv mađarske vlasti. Pokazatelj inteligencije, hrabrosti, svijesti, očitava se tim činom u vremenu kada su i hrvatski političari bili u strahu od mađarskih vlastodržaca. Zašto ističem ovaj događaj? Ne ističem ga kao poticaj na tko zna kakve nasilne pobune i paljenje zastava, nego kao primjer svijesti mladih i same energije za bolje sutra. Istina je da su ti isti studenti bili protjerani sa sveučilišta i da su morali nastaviti studiranje u Češkoj i Austriji, ali isto tako je bitno naglasiti važnost tog događaja za daljnji razvoj povijesti.


Snaga je u pojedincima, pojedinci su jedini koji mogu nešto pokrenuti i promijeniti, mase mladih danas se jedino okupljaju na dočecima sportaša i pred ulazom u noćni klub. Jesmo li doista toliko zaokupljeni vlastitim trivijalnostima ili smo samo umorni od svega što nas okružuje? Teško je hodati uspravno sa zabijenim nožem u leđima, ali ni to nije razlog za odustajanjem. Nažalost, borba za bolje sutra u Lijepoj našoj više ne postoji, čak i ako budu zamasi aktivizma, prođu bez ikakvog utjecaja i ostavštine.


Puni smo sebe, a zapravo smo prazni, ponašamo se onako kako mislimo da će to drugi najbolje prihvatiti, radimo ono što će drugi pohvaliti, bez vlastitog razmišljanja te se gubimo u tom sivilu. Postali smo pasivni promatrači kao kolektiv, postali smo nesigurni, bojažljivi, lijeni i razmaženi. Nezaposlenost mladih jedan je od najvećih problema hrvatskog društva, čak i s time na umu smatramo da ćemo sa završenim fakultetom biti traženi na tržištu rada, kao da i sami ne znamo da danas ni diploma više ne znači mnogo, a ne shvaćamo da smo samo riba u moru obrazovanih mladih ljudi. Istakni se, nemoj biti pasivan, nemoj da se borba za bolje sutra svodi na pljuvanje po državi uz sjedenje na kavi od 12 kuna. Bori se za sebe, ako je već vidljivo da kao društvo nismo sposobni za mijenjati išta, promijeni se ti, pokreni se, nađi način da se istakneš. 


Najbolji primjer za promatranje pasivnosti mladih su bilo kakvi izbori. Prijatelj mi je rekao da ne želi glasati jer nema za koga, on ne zna da postoji 25 parlamentarnih stranaka u Hrvatskoj, ne zna, ili ga jednostavno nije briga. Izlaznost mladih na izbore, bilo parlamentarne, bilo predsjedničke, uvijek je poražavajuća, a toliko toga nam se stavlja na leđa, a mi samo tonemo kao da nas nije briga. Briga nas je više za događaje u SAD-u, koji su naravno bitni za proučavanje i shvaćanje svijeta i svega što nas okružuje, ali nemaju nikakav faktični utjecaj na naš život. Briga li Amerikanca iz Chicaga što ćeš baš Ti možda za pet do deset godina otići iz svoje zemlje zbog gladi i zbog nemogućnosti osigurati sebi normalan život? Zvuči li ovo okrutno i hladno? Možda, ali zapitajmo se, zvuči li realno?


Čovjek nije tako posebno i veliko biće kao što misli, ali ipak svaki čovjek ima pravo na dostojanstven život, iskoristi to pravo, prestanimo biti pasivni promatrači, postanimo pokretači. Stojimo na snažnim ramenima ljudi naše povijesti, gradimo i mi dalje, vlastitim rukama stvarajmo bolju budućnost, dugujemo to budućoj generaciji. Generaciji koju trebamo učiti bitnim stvarima u životu, a ne zgražati se nad njima kako su lijeni i nezainteresirani, i mi smo, samo što to ne želimo vidjeti. Baš Ti budi taj pojedinac koji pokreće, jer sve kreće samo od tebe. Pokreni se zbog sebe i razmišljaj koliko mnogo možeš ostaviti za one koji tek dolaze.

Karlo Jagatić

Student kroatologije i povijesti, glazbenik i pjesnik. Voli dobru hranu, glazbu, kazalište, prirodu, knjige i razmišljanje o mnogočemu. Želi obojiti svijet vlastitim bojama.


Pogledaj još iz povezanih kategorija:

Kulturiranje