Lobiranje - od predvorja do parlamenta (i natrag)

| 3 min | 18.02.2021

WYA
O politici
Knjige

Ovaj je članak prvi u nizu iz serije članaka o lobiranju utemeljene na knjizi Lionela Zettera Lobbying: The Art of Political Persuasion.

Ako ste pomislili kako biste ovaj optimistični (nadajmo se ne i naivni) pregled trebali zaobići, sjetite se da je lobiranje naišlo baš uvijek kada ste ga trebali - i onda kada ste se izborili za čokoladu prije ručka, ali i dok ste teleoperateru objašnjavali kako mora postojati tarifa koja u većoj mjeri zadovoljava vaše minimalne telekomunikacijske potrebe od one koju trenutno preplaćujete. Istina je da i dalje niste lobist, ali znali ste se zauzeti za vlastite interese. Takvi i slični događaji idu u prilog tvrdnji Lionela Zettera, autora djela koje je doživjelo treće i dopunjeno izdanje - “Lobiranje: Umijeće političkog uvjeravanja”, kako je lobiranje prirodno i neizbježno.


“Da baruni nisu lobirali kod kralja Johna, on ne bi potpisao Veliku Povelju u Runnymedeu, a demokracija u Britaniji mogla se razviti drugačije.” 


Lobiranje je moguće odrediti kao proces nastojanja da se oblikuje program javnih politika kako bi se utjecalo na vladu (i njezine institucije) te zakonodavni program, što ga ujedno čini umijećem političkog uvjeravanja. Ako lobistima možemo nazivati i one koji su posjećivali rimske forume nastojeći izvršiti utjecaj na senatore i plebejce te tako (pre)usmjeriti njihovo glasovanje, suvremena nam se demokracija ne bi trebala učiniti neuobičajenom. 


Dok su korijeni pojma lobiranje i lobiranja kao strukturiranog zanimanja predmet rasprava, jedno je sigurno, a to je da se oni nalaze ili u Westminsteru ili Washingtonu. Oni koji su 1860-ih htjeli utjecati na predsjednika Ulyssesa S. Granta sastajali bi se u predvorju (lobby) hotela Willard, dva bloka istočno od Bijele kuće, kako bi pokušali privući pažnju predsjednika dok bi išao prema hotelskom baru te inicirati razgovore o određenim pitanjima koja su ih morila. Nepisana povijest kaže kako ih je predsjednik Grant jednom prilikom, umoran od njihove pozornosti, prezrivo nazvao lobistima. Postoji, međutim, škola misli koja tvrdi da pojam lobiranja korijen ima u Westminsteru, točnije da se odnosi ili na Members’ Lobby ili na Central Lobby Westminsterske palače.


Djelatnost lobiranja nije besprijekorna, ali argument “neopravdanog izvrtanja demokratskog procesa” javno priznanje lobiranja kao korisne djelatnosti čini gotovo nemogućim. Negativna vezivanja za lobiste i lobiranje dovela su do toga da stručnjaci na tome području usvajaju alternativne opise poslova, poput - izvršni direktor za odnose s javnošću. S jedne strane, ideja da bilo tko izvan kruga legitimno i legalno izabranih političkih predstavnika odlučuje o formulaciji, izmjeni ili usvajanju bilo koje zakonodavne mjere, bilo kakvih pravila, propisa i zakona opravdano izaziva suzdržanost i nepovjerenje. S druge, pak, strane ne može se zanemariti uloga lobističke industrije kao korektora značajne ugrađene prednosti koju vlada (parlamentarna većina) ima u odnosu na ostatak zakonodavnog tijela. Vlada na raspolaganju ima državnu službu, posebne savjetnike, dok upravo lobisti informacijama i argumentima opskrbljuju ostale zastupnike opozicije i tako doprinose stvaranju kvalitetnijeg zakonodavnog okvira. 


Ono što se čini kao osnovan prigovor jest nedostatak transparentnosti i jasnih granica dopuštenog djelovanja lobista. Većina lobista slaže se da trebaju biti otvoreni i transparenti u svojemu radu, kao i da za njega moraju odgovarati nekome drugome osim medija. Zakonska regulacija takve vrlo široke djelatnosti koja pleše po rubu javnog i privatnog vrlo je često podložna kritikama, a na potezu Washington - Brussels - Westminster urodila je trima glavnim modelima regulacije lobiranja. 


Prva tijela uključena u samoregulaciju industrije lobiranja u Ujedinjenoj Kraljevini osnovana su nakon što su, počevši od 1994., Guardian i Sunday Times otkrili određene sporne prakse na relaciji političari (članovi parlamenta) - lobisti. Danas su ta tijela: Chartered Institute of Public Relations (CIPR) i njegova specijalistička skupina CIPR za javne poslove, Association of Professional Political Consultants (AAPC) i Public Relations Consultants Association (PRCA), s vlastitom specijalističkom skupinom PRCA za odnose s javnošću. Ta su se tijela 2010. godine okupila kako bi pokrenula UK Public Affairs Council (UKPAC), s jedinstvenim skupom Vodećih načela i zajedničkim mrežnim registrom.


Kongres SAD-a tek je 1946. godine donio Savezni zakon o lobiranju koji je zahtijevao da svaka osoba ili organizacija koja bi pokušala izravno ili neizravno utjecati na donošenje ili poraz bilo kojeg zakona, mora svoje podatke (i plaću i troškove) registrirati kod službenika oba doma Kongresa. Washington danas ima najrestriktivnije reguliran sustav upravljanja lobiranjem na svijetu: 1996. uvedena je kazna zatvora do 5 godina za svakog lobista koji se ne pridržava strogog režima registracije i odavanja informacija. Sada već predzadnji predsjednik SAD-a, Barack Obama, kao kandidat, ali i predsjednik u oba mandata, obećavao je da će obuzdati moć lobista. Njegova su obećanja ostala neostvarena uslijed potrebe za prikupljanjem novca (ujedno i potrebe za uslugama lobista), kako za vlastite kampanje, tako i za demokratsku stranku, a povrh svega zbog strukture trodiobe vlasti - Kad je predsjednik pokušao registriranim lobistima koji rade u vladinim savjetodavnim vijećima nametnuti zabranu, savezni su žalbeni sudovi to proglasili neustavnim.


Briselski sustav pravila predstavlja određeni kompromis između samoregulacijskog režima UK-a i stroge regulacije Washingtona. Pokušaji reguliranja industrije lobiranja sežu još u 1991. godinu, kada je Europska komisija zaključila kako ne postoji opravdanje za regulaciju lobista. Na koncu je osnovano nekoliko udruženja lobista: European Public Affairs Consultancies Association (EPACA), Society of European Affairs Professionals (SEAP), European Association of Political Consultants (EAPC), a od 1999. Europski parlament lobistima izdaje sigurnosne propusnice uz uvjet dobrog vladanja. Te su propusnice prepoznatljivog oblika i boja kako bi se osoba mogla identificirati kao lobist, a iz njih je vidljivo i za koga osoba radi. Da briselski model sve više od dobrovoljnog ide prema obveznom pokazuje i osnivanje javnog registra - Europski parlament i Europska komisija otvorili su 2011. godine javni registar transparentnosti kako bi pružili informacije o onima koji žele utjecati na politiku EU-a. Registar uključuje odvjetničke tvrtke, nevladine organizacije, think-tankove i tradicionalne lobiste.


Neovisno o režimu, i sam autor naglašava, postoji potreba za stvaranjem klime u kojoj će se neetično ponašanje smatrati neprihvatljivim. Pravila su nužna, ali “u lobiranju se, kao i u drugim sferama života, više radi o zdravom razumu nego o pravilima.” Da bi se nemoralan posao sklopio, potrebno je da nemoralna ponuda bude prihvaćena: Ako neetičan lobist kod zastupnika lobira za interese koji su protivni državnim interesima, javnom interesu i dobrobiti, nade su usmjerene na dobru ćud zastupnika. Ako on pristane na takvo što, narušavanje javnog morala nije problem isključivo lobističke industrije, a pitanje omraženosti lobista dobiva sasvim drugačiji izgled kada stvari postavimo na ovakav način.  




Lionel Zetter is now Director of The European Azerbaijan Society, vice-president of PublicAffairsAsia, a director of the Enterprise Forum, chairman of the PRCA Public Affairs Group, and publisher of Zetter's Political Companion. In 2008 Lionel was voted Public Affairs 'Personality of the Year' by the Readers of Public Affairs News, and in 2012 he received the PAN 'Outstanding Achievement' award.

Dijana Kovačević

Studentica prava. Područje su njezina interesa društvene znanosti.

Pročitaj više:

Disruptivni poslovni modeli i njihovi policy problemi

Pojavom novih tehnologija na tržište nadiru i tzv. disruptivni poslovni modeli. Zašto su disruptivni i s kakvim se regulatornim problemima suočavaju? Saznajte u članku.

Očekivanja ubijaju

„Kada imaš očekivanja, pripremi se na razočaranje.“ – Ryan Reynolds

Prilike za mlade u EU - prvi dio

Što članstvo Hrvatske u Europskoj uniji znači za mlade i kakve mogućnosti im otvara? Doznajte u članku! 

Ovaj tjedan u bioetici: 22. 2. 2021. - 28. 2. 2021.

Saznajte više o prvom slučaju eutanazije u Peruu, povećanju medicinski potpomognutih samoubojstava u Švicarskoj te novoj aplikaciji za otkrivanje boli u bolnicama. Također, donosimo i vijesti o uzgoju organoida mozga u laboratoriju te o curenju podataka o zdravlju gotovo 500 000 pacijenata u Francuskoj.

Pero ® – tvrtka koja se bavi proizvodnjom sredstava za čišćenje bez otrovnih kemikalija

pero® je baš za vas ako ste već umorni od sredstava za čišćenje koje imaju štetne sastojke i želite prijeći na proizvode koji neće štetiti vama, vašoj obitelji i prirodi. Više o samome brendu, njihovim proizvodima i o tome kako je sve krenulo, saznajte u nastavku članka. 

Svjetski savez mladih Hrvatska donosi posljednji dio velike analize dvaju prijedloga zakona o pobačaju

Obilježavajući četvrtu godinu otkada je Ustavni sud RH Vladi RH naložio donošenje novoga zakona, Svjetski savez mladih Hrvatska donosi analizu dvaju prijedloga zakona o pobačaju. U nastavku pročitajte drugi dio analize.


Pogledaj još iz povezanih kategorija:

Poduzetništvo
Kulturiranje