Naslov vuče na staru rimsku poslovicu: “panem et circenses” ili “kruha i igara.” Veoma jednostavna poslovica koja u svojoj srži sadrži opasnu istinu, a to je “diverzija”. Daj ljudima kruha i igara, zabavi ih, odvuci im pažnju od važnih stvari koje se događaju unutar Carstva, neka barem na pola dana zaborave da većina njih živi u bijednim uvjetima. Slava, sjaj i postojanost Rimskog carstva počivala je djelomično na krvavoj predstavi koja je pokazivala svu bijedu divljaštva naroda. Ovdje ne govorim o gladijatorima, koji su tada bili kao današnji MMA borci, koji su zapravo unatoč popularnoj literaturi i serijama i filmovima bez broja veoma dobro živjeli.

Gladijatori su uživali povlastice unatoč robovskom staležu: dobre doktore, odličnu prehranu i okruženost najboljim borcima Carstva. Daleko od toga da je biti gladijatorom bilo benigno zanimanje, no činjenice stoje da oni nisu bili ništa drugačiji od današnjih modernih gladijatora: MMA boraca, boksača, hrvača itd.

Dapače, igre su u svojoj srži čak i sadržavale ideju demokracije, koliko god perverznu, no svjetina je likeom ili dislikeom mogla spasiti život gladijatoru (Nota bene: postoji teorija da je zapravo palac gore bio znak za ubojstvo, a ne za spašavanje). Takva se perverzija od demokracije maskirala u milost ili nemilost koju je svjetina izražavala topčući nogama, vikanjem i usmjeravanjem svih svojim frustracija na krvavi pijesak na kojem je ležao nekadašnji prvak naroda, kojega je slomio sadašnji.

Divide et impera

Koliko se god poslovica “podijeli, pa zavladaj” koristila na stranim teritorijima u kampanjama rimske okupacijske sile, taj je mentalni sklop dobro funkcionirao i na domaćem terenu. Podijeli ljude između nekoliko blokova, izoliraj ih od udruženja, jer tada su slabiji.
Ove mi dvije poslovice u zadnje vrijeme poput zvona na uzbunu tuku u glavi. Iako smo stoljećima odmaknuti od  Rima i Carstva, ta su dva programa ponašanja duboko u srži modernih zemalja, medija i političara.

Wi-fiem et circenses

Tehnologija je rezultat napretka ljudske civilizacije, kumulativni zenit koji je počeo ovladavanjem vatrom i agrikulturom sve do rapidne izmjene informacija, globalizacije (bolje rečeno glokalizacije), putovanja u svemir i korištenja alternativnih izvora energije.

Iako se tehnologija mijenja, ljudska priroda ostaje ista. Iako postoje određeni obrasci ponašanja koje smo označili kao nedopustive, u nama svejedno ostaje ta potreba za diverzijom i zabavom. Potreba nije loša sama po sebi, no kada postane svrha samoj sebi i kada nas onemogućava da budemo bolji od onoga što jesmo, treba stati na loptu i razmisliti o cijeloj društvenoj paradigmi.

wi fi signal
Mediji i diverzije


Otkrivam toplu vodu kada kažem da određene vijesti na naslovnicama senzacionalističkog karaktera zapravo služe kao diverzija. Kada se ljudi više vežu za vijest o tome kako će neka zvijezda nazvati svoje dijete, dolazimo do problema. Dolazimo do velikog problema. Problem je ako mediji i dalje sponzoriranim člancima uvjetuju šire mase da više čitaju o gluteus maximusu neke zvijezde zvjezdice, dok se društveni problem stavljaju pod tepih.

Kao i gladijatori, te su zvijezde robovi korporativnog sustava koji ih oblači, hrani, daje im medijski prostor i imena njihovih brandova, no u svakom trenutku mogu pasti sa pijedestala ovisno o milosti ili nemilosti korporacija i Internet ratnika tipkovnice. Ono što je tužno je činjenica da ćemo prije izaći na ulice radi skupljeg Wi-Fija i Internet takse, nego radi obrane vlastitih vrednota.

Kontrola kakve se ni totalitarni režimi ne bi postidjeli

Materijalne vrijednosti izjednačene su s nematerijalnim vrednotama i malo po malo postajemo sve razmaženiji potaknuti konzumerizmom i korporatizmom koji nas tjera u same dubine tehnološkog i monetarnog ropstva. Toliko smo razmaženi i ovisni o trošenju i potrošnji da poludimo ako nam mobitel šteka više od sekunde, jer mi moramo imati najbolje, iako nemamo sredstava za to najbolje. Konstantno nas šopaju informacijama da koliko imamo toliko vrijedimo. “Trošim, dakle jesam” paradigma je novoga tehnološkog i Internet doba koje nam odmiče pažnju od veoma važnih stvari. Te važne stvari su kao i uvijek, uklesane u samu našu srž.

Počinjemo vrednovati svoje bližnje po tome koliko nas mogu zadovoljiti, koliko nam želja mogu ispuniti, koliko svojeg dragocjenog vremena mogu potrošiti da svoju emocionalnu energiju troše na crnu rupu koju zovemo vlastitim životom.

I dok ljudi jedva preživljavaju, krpajući kraj s krajem, političari na svojim kožnim pijedestalima nadgledaju kako njihovi korporativni partneri pune svoje račune i džepove novcima ljudi koji novca nemaju. Zajedno gledaju u zoru novoga doba koje su nazvali oslobađajućim, prosvjetiteljskim i kronično humanim.

I dok se radni čovjek pretvara u zvijer koja se otuđuje, gdje bi radije izgubio prijatelje, nego pretplatu na tarifu, korporacije određuju koji će dio stanovništva obezvrijediti. Bog,  filozofije koje oplemenjuju čovjeka, više umjetnosti koje daju mogućnost čovjeku da se zapita može li bolje,  zamijenjeni su novim bogovima neonskog ekrana koji nam daju diverziju od svega što nas čini ljudima. Dapače, poput perverzne demokacije u amfiteatrima, oni koriste ljudsku znatiželju i želju za znanjem kako bi čovjeka uveli u slijepu ulicu koja ne dozvoljava rad na sebi. Film Idiocracy svakim danom postaje stvarnost, a ne samo satira neizvjesne budućnosti.

 

Marko Ivković