U očima predatora

Domagoj Dalbello | 4 min | 06.03.2019

Kolumne

U Zadru je premlaćena djevojka. Otac je bacio djecu s balkona. Maloljetni sin je pokušao ubiti vlastitu majku. Sve to čitamo sa portala i novina u zadnje vrijeme. I opravdano osjećamo gađenje, prijezir, tugu. Ali nije to ništa novo. Ubojstva, masakri, silovanja, premlaćivanja, nasilje – konstantne su teme o kojima razgovaramo i događaji su koji su dio našeg realiteta. Što reći o svemu tome? Ovaj članak pokušat će, barem donekle, razumjeti i objasniti zbog čega ubojice, silovatelji i nasilnici, jednom riječju predatori, čine neizmjerno zlo nevinim žrtvama.

 

Nekoliko je mogućih perspektiva iz kojih se tome može pristupiti. Prije svega, impuls i nagon koji dovodi do antisocijalnih ponašanja svakako je agresija. Pojam agresije u psihologiji je često razmatran i na različite načine opisan. Primjerice, Yale grupa objasnila je agresivno ponašanje pomoću pojma frustracije. Kada osoba ima nakupljenu frustraciju u sebi, ona će imati tendenciju tu frustraciju „izbaciti iz sebe“ tako što će se ponašati agresivno prema objektu ili osobi koja ne mora biti povezana s izvorom same frustracije (Aronson, Wilson i Akert, 2005). Međutim, tu se, naravno, postavlja pitanje otkud frustracija i zašto je osjećamo? Moglo bi se reći da je ona upravo posljedica ne vjerovanja da smo u mogućnosti ostvariti ono čemu težimo, što je povezano s našim viđenjem samog sebe i (ne) prepoznavanjem vlastite vrijednosti i dostojanstva te vlastitih sposobnosti da možemo nešto učiniti.

 

Viktor Frankl, austrijski psihijatar i utemeljitelj logoterapije, agresiju je vidio kao način izražavanja mržnje. Mržnju, kao i ljubav, smatrao je specifično ljudskim fenomenom, ali je na svakome od nas odgovornost hoćemo li dopustiti da ta naša mržnja prijeđe u agresiju koja čini štetu drugima oko nas. Ono što se iz navedenih pristupa može zaključiti jest da u čovjeku postoji određena negativna energija, neovisno o tome je li riječ o frustraciji ili mržnji, koja ima tendenciju prijeći u agresivno i štetno ponašanje. Međutim, tu se postavlja pitanje kako to spriječiti i što svatko od nas može učiniti da do agresije ne dođe i da čovjek ne postane predator.

 

Nekoliko je ključnih stvari koje razlikuju običnog čovjeka, koji činjenje štete drugome vidi kao zlo, od predatora koji ubija, siluje i tuče.

Prva je prepoznavanje i prihvaćanje odgovornosti za vlastite postupke, ali i za vlastiti život općenito. Sve zapravo kreće od uvjerenja. Pitanje je vjerujemo li da smo sami „kovači  svoje sreće“ i da, svojim djelovanjem možemo, barem donekle, utjecati na to kako će biti nama i bližnjima ili da je naš život i život drugih ljudi oko nas određen nečime na što imamo nikakav ili minimalan utjecaj. Ukoliko vjerujemo da možemo upravljati sobom, to ćemo i činiti te ćemo svijet učiniti boljim mjestom i za sebe i za druge. Ukoliko u to ne vjerujemo, nećemo niti pokušavati suzbiti negativnu energiju u sebi.

 

Drugo se odnosi na prepoznavanje nekih univerzalnih vrijednosti. Konkretno, postavlja se pitanje prepoznajemo li činjenje dobra i ne činjenje zla kao nešto vrijedno samo po sebi ili ne prepoznajemo. To je osobito bitno pitanje u današnje vrijeme kada se neke druge vrline, kao što su sposobnost, inteligencija ili fizička ljepota te uspjesi i postignuća često stavljaju ispred daleko bitnije vrline kao što je dobrota te se više „nagrađuju“. Zapitajte se, jeste li više puta bili pohvaljeni zbog svojih uspjeha ili pameti, ili zbog dobrih dijela koje ste učinili ili loših koje niste učinili, a mogli ste. Većina vas će sasvim sigurno odgovoriti ovo prvo. A to je problem, jer nam niti sposobnosti niti inteligencija niti bilo kakvo postignuće ne vrijedi ništa ako dobrotu ne stavimo ispred svega. Osim navedenog, postoji još jedan bitan razlog ne prepoznavanja dobrote kao vrijednosti, a to je vrlo često mišljenje da ukoliko drugi nisu bili pravedni prema nama, niti mi ne trebamo biti pravedni prema društvu. Svi ponekad doživljavamo nepravde, to je potpuno očekivan i normalan dio života. Međutim, u životu dva zla se ne poništavaju već udvostručuju, a često i nastavljaju sve dok netko to ne prekine. Oni koji na nepravdu uzvrate nepravdom, često postaju nasilnici i predatori, a oni koji nakon nepravde svojim primjerom pokažu što je ispravno, postaju heroji.

 

Treća stvar koja razlikuje ubojice i nasilnike od ostalih ljudi jest način na koji gledaju drugu osobu. To se najbolje može ilustrirati pomoću dvije vrste odnosa koje je definirao židovski filozof Martin Buber. Naime, on je razlikovao ja-ti odnos u kojemu drugu osobu prepoznajemo kao sebi ravnopravnu i prepoznajući njezino neograničeno ljudsko
dostojanstvo. Druga vrsta odnosa se naziva ja-ono. U takvom odnosu drugu osobu ili predmet vidimo kao objekt, kao nešto što nije samo sebi vrijedno već služi nama za zadovoljenje naših potreba. Ubojstva, silovanja i premlaćivanja su zapravo ekstremni oblik ja-ono odnosa u kojemu druga osoba služi isključivo za zadovoljenje vlastitih frustracija ili nagona, bez uzimanja u obzir potrebe i vrijednost te druge osobe.

 

Bitno je spomenuti i empatiju, odnosno nedostatak iste, kao nešto što može dovesti do nasilnog ponašanja. Ljudi se razlikuju u razini empatije koje osjećaju, a u ekstremnim slučajevima postoje i psihički poremećaji kod kojih čovjek gotovo uopće ne suosjeća s drugima, a takvi poremećaji su česti upravo kod nasilnih kriminalaca. Općenito gledano, empatija jest nešto na čemu se može raditi i, što prije prihvatimo njezinu važnost, prije ćemo moći nešto učiniti i na tom planu.

 

Na kraju, valja spomenuti i neke štetne ideje koje su često u pozadini svega navedenog. Prije svega se to odnosi na makijavelizam i nihilizam. Naime, vjerovanje da ne postoje univerzalne vrijednosti i objektivni moral te da je najbitnije ostvariti svoje ciljeve i zadovoljiti vlastite potrebe neovisno o potrebama drugih i o etičkim načelima, temelj je gotovo svakog zla.

 

Aronson, E., Wilson, T. D. i Akert, R. M. (2005). Socijalna psihologija. Zagreb: Mate.

Domagoj Dalbello

Psiholog i student logoterapije, od milja zvan akademik, Domagoj je uključen u razvoj mnogih projekata Svjetskog saveza mladih Hrvatska.


Pogledaj još iz povezanih kategorija:

Kolumne