Razum, karakter i volja: je li ih bilo u komuniciranju javnih osoba u 2017.?

Retoriku prečesto vežemo isključivo za politiku, odnosno uz političare kao retore. Međutim, retorika zahvaća sve društvene pore i koristimo je u svim prigodama gdje imamo potrebu ili zadatak govoriti pred bilo kojom vrstom auditorija. U pretpprošloj kolumni (Najbolji retoričari među hrvatskim političarima u 2017. godini) jasno se vidjelo da je ključan problem na domaćoj retoričkoj sceni deficit kvalitetnih retora posvećenih više argumentaciji izrečenih tvrdnji, a manje argumentacijskim pogreškama poput ad hominema kojim se nastoji diskreditirati političkog oponenta ili cijelu stranku / udrugu. Turbulentna  godina iza nas bila je u znaku kriznog komuniciranja domaćih političara od kojih je tek nekolicina pokazala da zna implementirali retoriku kao vještinu pred širim auditorijem. Ove godine mogli bismo svjedočiti svojevrsnoj retoričkoj inertnosti jer je 2018. godina bez ikakvih izbora.

Razum, karakter i volja govornika daju vjerodostojnost

Analiza najboljih komunikatora u Republici Hrvatskoj bazirana je isključivo na Aristotelovoj podjeli izgradnje etosa. Aristotel ističe kako govornik tj. retor, mora demonstrirati zdrav razum, dobar moralni karakter te dobru volju, a navedene objedinjene kvalitete naziva etosom. Nadalje, prema Aristotelu vjerovanje autoritetu govornika označava ujedno i vjerovanje da je kompetentan u tematici koju izlaže. Tako se razvija naklonost javnosti prema govorniku, javnost postaje aktivnija za vrijeme samih govora te u konačnici dolazi do uvjeravanja javnosti. Upravo zato Aristotel smatra kako je karakter govornika najsnažnije sredstvo uvjeravanja.

Aristotel kaže da zdrav razum sugerira da je govornik kvalitetno pripremljen ili dovoljno kompetentan za temu koju izlaže. Dobar moralni karakter možemo otkriti svjesno ili pak nesvjesno jer svaki argument sugerira javnosti određene osobine govornika ili retora. Karakter govornika oslikava se upravo u onome što govori ili poduzima. Kao zadnju sastavnicu Aristotel otkriva dobru volju govornika koji koristi jezik prilagođen određenoj interesnoj publici kako bi efekt uvjeravanja u argument bio učinkovit. Isto tako, vješt govornik daje objašnjenja ili primjere kada procijeni da je potrebno ili pak prenosi vlastiti entuzijazam publici kojoj se obraća. Upravo zahvaljujući trima navedenim sastavnicama, govornik postaje vjerodostojan široj javnosti.

Identificiranje i emocije – put do slušateljeve pažnje i povjerenja

Jedna od najsnažnijih kombinacija u političkom diskursu za uvjeravanje publike jest spajanje etosa i patosa. Spajanjem ova dva činitelja govora, govornik je posebno uvjerljiv. Govornik uvjerava publiku te budi zainteresiranost za temu vlastitim etosom, dok patosom izaziva emocije u publici. Slušajući takvog govornika publika se osjeća kao da stoji pred zrcalom i sluša svoje vlastite interese i uvjerenja vješto izražene kroz komunikaciju prema toj publici. Upravo se političari često služe ovom vještom taktikom ujedinjavanja govornika i slušatelja identificirajući se s publikom te zauzvrat očekujući da se publika identificira s njima.

Na temelju rečenog, možemo utvrditi kako je broj kvalitetnih komunikatora u javnom životu u Republici Hrvatskoj nemjerljivo veći od broja kvalitetnih političkih govornika na toj istoj sceni. Dok mi je analiza od top pet hrvatskih retoričara u politici izazvala muke po njihovom pronalasku, analiza top pet hrvatskih komunikatora izaziva muku dijametralno suprotnih značajki – od mnoštva kvalitetnih komunikatora izabrati (samo) pet najboljih.

5. Hrvatska gorska služba spašavanja – entuzijazam ispred stručnosti

Već drugu godinu zaredom vlastitim humorističnim istupima na društvenim mrežama privlače pozornost kao kvalitetno i strateški pripremljen komunikacijski tim. Treba svakako naglasiti kako je riječ o organizaciji koja iza sebe nema globalne PR agencije nego vlastite komunikacijske kanale (s naglaskom na društvene mreže) grade zahvaljujući nekolicini vlastitih članova. Ironizacijom osvajaju najšire mase, a nekoliko zanimljivih objava donosimo u nastavku.

„Idete na skijanje van Hrvatske autobusom, autom ili pod rotirkama? Pazite na sebe. Intervencije na skijalištima u Europi nisu džabe.“ Ovom objavom referirali su se na tadašnjeg predsjednika Sabora koji je uhvaćen na putu prema skijalištu uz pratnju. (Ostavljamo otvoreno pitanje koliko je postupak bivšeg predsjednika Sabora etički ispravan, odnosno neispravan.)„Danas ste bili jako dobri na #SnowQueenTrophy na Sljemenu. Zabilježene su tek 3 intervencije zbog pothlađivanja.“

„Breaking news: na preletu preko RH, prilikom podjele poklona, punašni, sijedi djedica u crvenom odijelu doživio je manju nezgodu. Ekipe #HGSS su na terenu. Više informacija skoro #SpašavamoBožić.“

„Što je zajedničko gljivama i kestenima? To da smo ove godine više puta pokretali akcije zbog njih nego zbog japanki. #HGSS“

4. Davor Turković – samosvjesnost o važnosti retorike kao sredstva informiranosti

Kvalitetnu komunikaciju Davora Turkovića prepoznao je i ovogodišnji žiri Grand Prixa Hrvatske udruge za odnose s javnošću koji su ga također uvrstili u najbolje komunikatore 2017. godine. Riječ je o načelniku stožera i zamjeniku zapovjednika 93. zrakoplovne baze Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane u Zemuniku. Za razliku od domaćih političara koji su za vrijeme prošlogodišnjih požara u Dalmaciji ili kasnili s reakcijom, ili davali izjave neprimjerene situaciji – Davor Turković u kriznoj situaciji manifestira sva pravila kvalitetne i argumentirane komunikacije prema javnosti. Uz kvalitetnu argumentaciju, odnosno obrazlaganje širem auditoriju trenutne situacije na terenu po Dalmaciji, Turković je zaslužio priznanje i kao koordinator i posrednik komunikacije između Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, drugim službama uključenim u gašenje požara na području cijele Dalmacije, ali i općoj javnosti te medijima koji su posebno zahvalni na detaljnim te stručnim analizama razvoja situacije na dalmatinskom području.

 

3. Marija Selak – odmak od klasičnog domaćeg desničarenja

Karakterističnost kvalitetne komunikacije Marije Selak očituje se u cijelom spektru kombiniranja tvrdnji. Potrebno se prije same analize prisjetiti četiri osnovne vrste tvrdnji: činjenična, uzročno- posljedična, vrijednosna te politička tvrdnja. Za razliku od većine svjetskih političara koji vlastite političke tvrdnje zaustavljaju na preliminarnoj argumentaciji, odnosno zadržavanju na detekciji problema, filozofkinja i bioetičarka Marija Selak prilikom njihovog iznošenja  kvalitetno argumentira političke tvrdnje. Naime, političke tvrdnje krasi nekoliko segmenata: preliminarna argumentacija kao svojevrsna hipoteza koja detektira određeni društveni problem nakon koje retor iznosi konkretan prijedlog o detektiranom problemu, a sve zaokružuje iznošenjem argumenata koji potkrepljuju da je retorovo rješenje upravo najbolje u danom trenutku. To se može postići isključivo pravovremenim ukazivanjem na dobre, odnosno kvalitetne posljedice koje slijede iz iznesenog prijedloga, na loše posljedice koje će se tim prijedlogom izbjeći, ali i ukazivanjem na etičnost prijedloga što svakako nedostaje hrvatskom političkom diskursu gledano u cjelini. Pri argumentaciji vlastitih tvrdnji u obraćanju auditoriju, Selak koristi konkretne primjere koji su cjeloviti zahvaljujući statističkim parametrima i brojkama. Navođenjem izvora sama argumentacija postaje kompletna i time vjerodostojna.

Kada je riječ o izgradnji etosa, Marija Selak ne zaboravlja njegovu važnost te tijekom čitavog govora radi na izgradnji etosa nabrajajući vlastita postignuća u dosadašnjoj karijeri, ali i često koristeći argumentacijske pogreške generalnog ad hominema kako bi dodatno učvrstila vlastiti ekstrinzični etos. Kvalitetno spaja etos i patos te time čini najmoćniju kombinaciju u uvjeravanju auditorija, posebice kada se u kontekst stavljaju svjetonazorske teme privlačne konzervativnijem dijelu publike. Retoriku Marije Selak možemo staviti i u kontekst dvosmjernosti, odnosno jednakog korištenja obrambene te napadačke retorike. Obrambena retorika posebno se očituje kroz česte ad misericordiame, odnosno tvrdnje potkrepljene osjećajima – poziv na sažaljenje: „pokušaj da me se diskreditira te izbaci iz javnog diskursa…“ (Nedjeljom u dva, 22. 10. 2017.). Ad misericordiam je argumentacijska pogreška karakteristična za političarke, a posebno je dolazila do izražaja kod Jadranke Kosor koja je svjesna situacije nakon odlaska bivšeg premijera često igrala na kartu suosjećanja među širim auditorijem. Poziv na autoritet je čest te snažan argument u političkoj komunikaciji pri čemu treba voditi računa da ga se nekritički prihvaća, a upravo se on u hrvatskom javnom diskursu promatra kroz negativnu prizmu. Stavljajući u širi kontekst njenu struku, Marija Selak posve opravdano koristi poziv na autoritet, odnosno određene filozofe kojima se u svom znanstvenom radu bavila.

 

Za kraj donosim zaključak njezine replike na sveprisutne napade self-help gurua Brune Šimleše prema svim neistomišljenicima, koji se pri tome upravo poziva na liberalna stajališta, prvenstveno slobodu govora. Snaga argumenta ispred argumenta snage. Nadam se kako će prikazani primjer poslužiti pri promjeni komunikacijske paradigme prikazane kroz liberalna načela.

„Šimlešina elitistička generalizacija rezultat je dubljeg moralnog sljepila koje često pronalazimo unutar naoko progresivnog i politički korektnog govora, a koji zapravo u sebi sadrži čvrsto ukorijenjene predrasude prema Drugima i omogućuje njihovo perpetuiranje. No to je samo dio problema. Daljnje promišljanje otvara pitanje odnosa grada prema selu, ali i čovjeka kao kulturnog bića prema (nadiđenoj) prirodi, posljedice čijeg narušavanja svi osjećamo. Nepismenost tako nije etička kategorija koja podrazumijeva primitivizam i zlog dinarskog čovjeka, već je socio-ekonomski problem koji ukazuje na raslojenost društva na čijoj margini najčešće ostaju oni koji si visoko obrazovanje i skok na društvenoj statusnoj ljestvici nisu mogli priuštiti. Po njima se dakako može derati jer njihov pljesak nije važan. Borci za ljudska prava privilegiranih usredotočeni su na klimanje glava nove buržoazije koja se konsolidira upravo u razlici spram nepismenih ‘primitivaca’ koji toj klasi ne mogu prismrditi. U tom smislu, bilo zbog loše gramatike, nezgrapnog tijela, krivih zubiju, neprikladnog mjesta rođenja ili najjeftinijeg mobitela u društvu, svi smo mi nečije ‘Rvatine’.“

2. Nenad Bakić – Moralna pobjeda godine

Nenad Bakić ima gotovo identičan način komuniciranja kao i Marija Selak. Vlastitu komunikaciju usmjerava prvenstveno kroz digitalne kanale – blog te društvene mreže. Kao argument polazišta Bakić koristi činjenice koje razrađuje te čini vjerodostojnim navodeći statističke parametre, ali i njihove izvore. Karakteristično za strategiju gradnje etosa kod Bakića označujem upravo to što za vrijeme javnog nastupa odbija narušavati suparnički etos već se isključivo bazira na već navedenoj argumentaciji izrečenih tvrdnji. Kod Bakića je primjetno i često korištenje uzročno-posljedičnih tvrdnji. Uzročno-posljedična tvrdnja odgovara na pitanje zašto je nešto i bavi se vezom uzroka i posljedice. Poseban naglasak stavlja se na što kvalitetniju argumentiranost tvrdnje. Zato treba otići koliko god je potrebno u prošlost kako bi sa sigurnošću dokazali određeni uzrok, što Bakić definitivno koristi.

 

Od argumentacijskih pogrešaka pronalazimo tek pokoji ad populum što i nije začuđujuće budući da se Bakić obraća cjelokupnoj javnosti: „Sve ovo što radimo je briga za javno dobro...“ Zanimljiva je činjenica da Bakić, u relativno vremenski kratkim nastupima, koristi stipulativne definicije, odnosno daje definicije pojmovima onako kako ih on vidi, a one se uvelike razlikuju u značenju od definicija tih riječi u rječnicima. Za svaku pohvalu je što pokazuje primjer kako bi se vlastita stručnost trebala implementirati kroz vlastitu retoriku. Iako diskreditiran od nekolicine pomalo irelevantnih portala na domaćoj sceni, Bakić ponavlja težnju za kvalitetnom izgradnjom etosa usmjerenom na vlastitu stručnost. Kao šećer na kraju slučaja Bakić donosim odgovor na optužbe koji je osvanuo upravo na portalu koji je predvodio omalovažavanje Bakića kao poduzetnika, ali i njegova cjelokupnog projekta koji je od općeg interesa za cjelokupno društvo. Usuđujem se reći: „Moralna pobjeda godine!“

„Sve navedeno u neskladu je s radom i postojanjem gospodina Nenada Bakića koji sve što radi, bilo privatno, bilo u sklopu angažmana unutar neke pravne osobe radi časno i pošteno. Svako iznošenje činjenica s njegove strane argumentirano je i potkrijepljeno dokazima, a u njegovu radu ne postoje nikakve malverzacije i/ili nezakonitosti niti isti na bilo koji način šteti pravima drugih osoba.“

1.Biskup Mate Uzinić

Biskup Mate Uzinić pripada novom valu hrvatskih biskupa percipiranih među praktičnim vjernicima kao predvodnicima poslanja pape Franje. No, upravo se u spomenutoj izjavi pojavljuje generalizacija kao pogreška u zahvaćanju uzroka pripisivanja određenih osobina pojedinca cijeloj grupi. Sam biskup izbjegava generalizaciju, dapače, u njegovim govorima ne možemo pronaći logičku grešku Post hoc ergo propter hoc (budući da je događaj X slijedio događaj Y, događaj X je morao prouzrokovati događaj Y) već upravo suprotno – otvoreni poziv za prestankom generaliziranja. Na izjave koje impliciraju otvorene podjele, odnosno podjelu Crkve na liberalniju te konzervativniju struju Uzinić uvijek odgovara sličnim, ispravno retorički usmjerenim rečenicama: “Ne slažem se s vašom ocjenom drugih biskupa u Hrvatskoj”. Sličnost biskupa Uzinića i pape Franje možemo pronaći i u činjenici da su poprilično otvoreni za sve medije, po aktivnosti na društvenim mrežama gdje se prvenstveno obraćaju mlađoj populaciji koja prolazeći krizu identiteta često zapada i u  krizu vjere. Na koncu, za razliku od mnogih biskupa, Uzinić kao i papa Franjo prihvaća sve teme razgovora koje se često pokušavaju mistificirati.

Karakteristično za cjelokupni komunikacijski diskurs među crkvenim vrhovnicima je što uvelike pripadaju ili ulaze u političku svakodnevicu, dok biskup Uzinić nastoji širiti dijalog i pomirenje te ono što naglašava u gotovo svakoj propovijedi – promjenu mentalnog sklopa Hrvata. Konstatacija da svećenici i biskupi zadržavaju jednostavan, odnosno srednji govorni stil pokazala se ispravna i u slučaju biskupa Uzinića jer istim govornim stilom dopiru do najširih masa. Ispravna, gotovo savršena argumentacija proizlazi iz činjenice kako je biskup Uzinić završio i kanonsko pravo – zbir crkvenih zakona kojima se upravlja životom pojedinih Crkava. Uz kvalitetno spajanje etosa i patosa, upravo zbog kvalitetne argumentacije kod biskupa Uzinića primjetan je i logos – Aristotelov treći način uvjerljivosti, odnosno načelo razuma. Aristotel smatra kako je upravo logos najvažnije načelo te govornik treba biti sposoban procijeniti u kojem dijelu vlastitog izlaganja treba koristiti načelo razuma, odnosno apelirati na etos govornika ili emocije publike.

 

Ograđivanje od politički aktualnih tema manifestira se i kroz jasnu i nedvosmislenu osudu svih ratnih zločina počinjenih za vrijeme Domovinskog rata, kao i osudu svih totalitarnih režima koji su poprilično zastupljeni u hrvatskom političkom diskursu. Iako neshvaćen od dijela konzervativnog bazena, Uzinić nastavlja retorički graditi te stvarati novu Hrvatsku temeljenu na kulturi, dijalogu te odgovornosti. Osoba poput biskupa Uzinića koja zorno prikazuje život temeljen na idealima koje u javnosti zastupa s punim pravom na pitanje Aleksandra Stankovića „Zašto Bog dopušta patnju djece“ može odgovoriti s „Ne znam.“ Kako je govorio Lav Nikolajevič Tolstoj: “Nije sramota i nije šteta ne znati, ali i sramota je i šteta je pretvarati se da znaš ono što ne znaš”, a biskup Uzinić vlastitim primjerom to i svjedoči.

 

Matej Brečić