Živimo u 21. stoljeću koje je obilježeno raznoraznim dostignućima na području tehnologije, znanosti, medicine i raznih drugih područja i na to smo se mi mladi uglavnom već navikli, a stariji još love konce, dok oni najstariji samo u čuđenju govore: „A svašta ti inžinjaju!“ i nakon toga se prisjete svojih mladih dana kada nisu imali mnogo, ali opet kažu da su ljudi onda bili „sritniji i zadovoljniji“. Skoro da zaboravim i najmlađe: oni se tu, u tom tehnološkom svijetu, još najbolje snalaze.

Uzrasti 90-tih godina i oni malo stariji sigurno se sjećaju filma Terminator i to čak dva dijela iz tog vremena, koje smo, vjerujem, gledali s oduševljenjem pa možda čak i s užasavanjem, s obzirom na to da se spominje budućnost u kojoj roboti nadvladaju ljude i započinju njihovo istrebljenje, a ovi se očajnički brane i slično. Danas nas takvo što ne plaši, a i taj scenarij nam se čini kao teško ostvariv, ali unatoč tome postoje oni koji uvijek sumnjaju. No, sada neću o tome .

Možda se pitate kakve ovo sve veze ima i s čim? Prije svega, ovo što slijedi nije napad na tehnologiju, već poziv na savjesno i odgovorno korištenje njome da nam se ne dogodi otuđenje od stvarnosti i “obesčovječenje” samih sebe.

Ako malo prošetamo gradom, vidjet ćemo većinu mladih kako bulje u ekrane (predočnike) svojih mobilnih uređaja, a ako to ne čine onda vjerojatno imaju slušalice u ušima i pognutu glavu čiji je uzrok deformacija nastala sjedenjem za računalom ili laptopom (nadam se da je to od čitanja knjiga izvan opsega obveznog štiva).

moderna tehnologija

Osim ovih problema možemo se susresti i sa zahladnjenjem međuljudskih odnosa, teškoćama u promišljanju, zaključivanju, pamćenju i mnogočemu drugom što predstavlja neke čovjekove temeljne sposobnosti. Neki objašnjavaju da je ta udaljenost među ljudima u gradovima (npr. stanari iste zgrade koji se uopće ne poznaju, a žive vrata do vrata) uzrokovana velikom koncentracijom ljudi na jednom mjestu na što se čovjek kroz svoj evolucijski razvoj nije prilagodio. jer je dobar dio svog vijeka provodio u plemenskim skupinama, selima ili drugim oblicima ljudskih zajednica i staništa gdje broj ljudi nije prelazio određene granice. Također kažu da je broj ljudi s kojima čovjek može imati dublji prijateljski odnos otprilike 150, a i taj broj ovisi od osobe do osobe. Naravno, danas ljudi poznaju mnogo ljudi na mnogim mjestima i lakše stupamo u kontakte na veće udaljenosti i bliži smo većini događanja. Ali, opet ponavljam: mnogi se poznaju, a to nije isto što i imati neki dublji odnos s čovjekom.

Zbog današnjih društvenih mreža i mobitela uistinu lakše stupamo u kontakt s ljudima, dogovaramo se i možemo pričati s ljudima na drugom kraju svijeta i to je odlična stvar, ali, budimo iskreni, problem je što se većinu vremena provedenog na tim mrežama bavimo nekim drugim stvarima i nepotrebno ga gubimo (čast iznimkama). Netko će reći: „Da, ali tako saznajem neke stvari, ima zabavnog sadržaja, ima i mudrih misli, citata itd.“, no je li to baš tako, pitam? Vidim mnoge kako samo prelistavaju sadržaje na mobitelima i slično, što bi sve trebale biti stvari koje nas zanimaju, a nimalo se ne zadržavamo na njima i ne proučavamo ih.

aplikacije

Koliko mi je poznato čovjek oko 70% informacija prima očima tj. osjetilom vida, a sadržaj koji primamo je najviše oblikovan kao fotografija koju čovjek lako iščitava. Sadržaji tih fotografija nemaju neku (misaonu) dubinu (koja može obogatiti našu dušu). Tu i tamo se nađe neki naslov koji je „udaran“, a time samo služi za privlačenje pozornosti, jer najčešće tekst ispod nema veze s naslovom. Uz navedeno događa se još nešto vezano za našu psihu, a to je da tijekom (kratkog) vremena primamo dosta pa čak i previše sadržaja i to onog koji nas zanima. Putem fotografija i pop-up (skočnih) obavijesti te uz naše stalno listanje (zapravo kliženje po ekranima), samo se sve više „zadubljujemo“ u to, a zapravo samo postajemo priljepci tih sadržaja. Zbog takvog načina primanja informacija naša psiha se tome prilagođava, a tim prilagođavanjem gubimo sposobnost koncentracije (usredotočenja) jer stalno prelistavamo sadržaj, a ne ulazimo u njegovu dubinu. Time, zapravo, sami sebe onesposobljujemo za neke smislenije i teže misaone procese kao npr., čitanje duljih članaka, a knjige da i ne spominjem. No, tu nije kraj, jer nečitanjem mi ne obogaćujemo vlastiti rječnik i time smanjujemo sposobnost izražavanja i iskazivanja osjećaja, što nužno utječe na naše misaone procese, a sve to se odražava i na međuljudske odnose. Uz već rečeno spomenuo bih i da kroz čitanje upotrebljavamo maštu, a time više uključujemo one procese u mozgu koji nam kasnije pomažu u komunikaciji s drugim ljudima, čime se uspostavljaju nove veze među živčanim stanicama, što sve ima učinak na brže promišljanje i zaključivanje te, naravno, na naše pamćenje (koje sve više zanemarujemo). Mozak je sličan mišiću: što ga više naprežemo, s vremenom će biti sve sposobniji. Naravno, ni tu se ne smije pretjerati.

računalo i čovjek
Možda se pitate kakve veze ima terminator sa svim ovim. Stvar je ovakva: nama ne treba terminator koji će činiti štetu, nego mi već sami postajemo ti terminatori. U obličju kao ljudi, a ispod kao hladni čelik, tumarajući bezdušnici uz pokoji smijeh nakon viđenog memea. Spomenutim utjecajem na psihu, mi prestajemo ulaziti u dubinu stvari, u dubinu svojega bića i ne pronalazimo ništa što suštinski pripada nama, ne njegujemo to (nismo ni pronašli) i onda to ni ne koristimo. Ulazimo u kolotečinu nečega što nam nije svojstveno i ide protiv nas, a ništa ne poduzimamo. Povodimo se za nekim osobama koje nam se daju kao neki uzori, a njihove vrijednosti (ako imaju koje) su suprotne tradicionalnim vrijednostima hrvatskog žića. Uvučeni u takvu kolotečinu ne promišljamo dugoročno za svoj život te stradavamo i gubimo se u svemu što nam se nudi („kao guske u magli“). Gubimo strpljenje za neke svakodnevne stvari jer smo navikli na brza rješenja preko interneta, a onda se nepotrebno živciramo i ispunjavamo stresom koji nam onda stvara raznorazne probleme sa zdravljem. Nemamo strpljenja s ljudima i polako se otuđujemo, a sebe tješimo da imamo prijatelje i to njih 726 na Facebooku, a u stvarnosti s 90% njih nismo progovorili više od 2 rečenice, osim ako smo stvarno nešto trebali od njih. Istinskih prijatelja tu ima jako mali broj, ali ako se odnos ne produbi u stvarnosti i to sve lako propada. Očito je da bez upliva stvarnosti u naš život i našeg upliva u stvarnost sve postaje neka virtualna, izmišljena stvarnost koja zapravo ne postoji i koja nas duševno osiromašuje. Bez duše nismo ništa više od običnog terminatora. Prema tome, kako kaže stara poslovica: – gnothi seauton – Γνῶθι σεαυτόν, a to će reći: Upoznaj sama sebe! Upoznaj ono što nosiš u duši pa ako je potrebno, ispuni je valjanim stvarima. Ne samo citatima koje olako nalazimo, već ulazeći dublje u živote tih osoba i njihovih djela, obrazujući se i usmjeravajući se na nešto više što nadilazi ovo materijalno kako bi naš život imao smisla i bio ispunjen.

Pogledajmo Dostojevskog čiji Zločin i kazna sadrže autobiografske elemente, jer se taj pisac i sam našao u zatvoru. Nakon što je na dan pogubljenja pomilovan, u zatvoru se i obratio. Vjerujem da je ušao u svoju dubinu i da je ondje doživio veliko otkriće, iz kojeg je crpio nadahnuće za svoja glasovita djela. Možemo kao primjer uzeti i naše pretke, branitelje, pisce i političare. Sve što su oni činili da bi očuvali svoj kulturni identitet kao da je dolazilo od nekog nedimenzionalnog svijeta, od nekih tradicionalnih vrijednosti koje su bile usađene u njihove duše i bili su spremni dati sve za njihovo ostvarenje. Oni kao da nisu trebali ulaziti u dubinu, nego su je već poznavali i u skladu s njom postupali da bismo mi imali ovo što danas imamo.

tehnološko otuđenje

Mi mladi ne trebamo ići u zatvor kao ti naši preci ili se boriti za fizičku slobodu, već trebamo ući u dubinu sebe i otkriti bogatstvo duše koje se krije u nama. Pokazati da smo ljudi koji ne upadaju u kolotečinu, već da činimo sve što je u našoj moći i sposobnostima da ovu Lijepu našu učinimo boljim mjestom za život sviju nas. Mi smo budućnost. Kakve vrijednosti primimo po duši, takvu budućnost će nam djeca imati.

 

Josip Ćane