U nedjelju 19. studenog 2017. u emisiji Nedjeljom u 2, na HRT-u, koju vodi Aleksandar Stanković, gostovao je Predrag Mišić – Peđa, hrvatski branitelj. Svima poznat tijek emisije: gost se suočava s nizom pitanja koje postavlja navedeni voditelj. No ovog puta dogodilo se nešto što je izazvalo, blago rečeno, buru reakcija u hrvatskoj javnosti. Naime, udruga veterana Domovinskog rata je tražila da se gosp. Stanković smijeni s mjesta voditelja navedene emisije. Koji je razlog? Pa gosp. Stanković je gostu postavio pitanje „Što vas smeta u sadržaju građanski rat?“, a kasnije je nastavio sa sličnim pitanjima spominjući brata gosp. Predraga, koji se borio na srpskoj strani za vrijeme rata (braća Mišić su po narodnosti Srbi) te ostale Srbe koji su bili građani Hrvatske i ustali protiv Hrvatske vlasti – po čemu se tu radi o građanskom ratu.

Građanski rat

„Građanski rat, oružani sukob dviju suprotstavljenih (nacionalnih, društvenih, političkih) skupina unutar iste države.“[1] Po ovoj definiciji čini se da ono što je gosp. Stanković rekao ima smisla jer se ovdje spominju nacionalne skupine, ali tu postoji jedan mali problem. Problem je u tome što su se donedavno nacije drugačije poimale. Mi svi, vjerujem, dobro pamtimo da su naši djedovi i bake uvijek postavljali pitanje: „Čiji si ti?“ pa smo kao odgovor trebali ponuditi prezime, ime oca i ime djeda te ako znamo i pradjeda, pa čak i ime kuće iz koje se dolazilo, kako se to nazivalo, a to je zapravo bio nadimak nekog prapradjeda jer kako kaže stara narodna „Ne pada kruška daleko od stabla“ tako i vi, sigurno ste onakvi kakvi ste kućom, a ako je to na lošem glasu, pomoći vam nije bilo. To je bilo gledište po krvi, tj. ono što bismo stručnim rječnikom nazvali ius sanguinis – pravo krvi (doslovno prevedeno). Zbog toga smo mi uvijek znali tko je tko jer se po prezimenu znalo tko je odakle. Ovaj tip je najdominantniji na istoku Europe, ali je bio prisutan i u nekim drugim europskim zemljama kao npr. Njemačkoj. Tomu suprotno poimanje nacije je tzv. ius soli – pravo tla/zemlje (doslovno prevedeno), tj. na prostoru zemlje koje si rođen toj naciji pripadaš. Ovo načelo je najprihvaćenije u Francuskoj i SAD-u.

Čemu sad sva ova priča? Pa na našem prostoru, koji je obilježen napadima sa svih strana i stalnim migracijama, slika stanovništva se mijenjala, ali je uvijek bila znana zbog već spomenutog ius sanguinis. Da bismo to mogli lakše pratiti upotrijebit ću jednu našu riječ, a to je narodnost. Taj izraz smo dosta dugo koristili jer više odgovara tom našem poimanju i jako je uvriježen u našem jeziku, tj. odgovara mu. Prema tome, na našem prostoru (RH) žive ljudi mnogih narodnosti, od čega je najviše Hrvata, a zatim slijede Srbi, Bošnjaci… Sve te narodnosti danas sačinjavaju hrvatsku naciju, kao političku naciju koja tvori ovu državu. Da ne duljim ovu priču s ovim ću završiti, vjerujem da je jasno što sam htio reći.

Domovinski rat

Kada je započeo, dio ljudi srpske narodnosti, započinje s oružanim napadima i stvaranjem SAO Krajine, no oni nisu u tome sami, već ih pomaže JNA i vlada iz Srbije koja je provodila velikosrpsku politiku. U tim okolnostima mi razmatramo sukob dviju narodnosti, koje su po našem shvaćanju drugačije i ne tvore nikakvu zajedničku naciju (iako su bile u zajedničkoj državi prije toga, ali ona je u svom nazivu nosila izraz “federativna”, tj. postojala je podjela na savezne republike). Čak i onaj dio Srba koji je živio na prostoru Hrvatske, u viđenju velikosrpske politike, ne živi na njenom prostoru nego na srpskoj zemlji. Uz navedene razlike u narodnosti i uz očitu podršku velikosrpske politike i vlade iz Srbije, jasno je da ovaj rat nije bio nikakav građanski rat gdje se sukobljavaju suprotstavljene skupine unutar iste države, već agresivni rat protiv hrvatskog naroda s ciljem zatiranja njegova spomena od strane srpskog agresora. Nedugo od početka očitog sukoba počinju nas priznavati ostale europske države kao neovisne, a rat se dalje odvija svojim tijekom, gdje mi završavamo kao pobjednici i oslobađamo se velikosrpske agresije.

Sada se vraćam na gosp. Stankovića

Osobno, ne prozivam ga što je postavio pitanje o građanskom ratu. Možda se pitate zašto, nakon što sam pokazao kako je riječ o Domovinskom ratu. Stvar je sljedeća, osobno ne poznajem gosp. Stankovića, pa ga ni ne mogu prozivati da je on ovakav ili onakav, a uostalom kakav bih to ja bio, kad bih takvo što činio, a sad koliko se on vama sviđa ili ne, u to ne želim ulaziti. Gosp. Stanković je tijekom emisije TV voditelj, to je prvo što moramo shvatiti, on je TV voditelj, možemo reći i novinar. Ovo govorim jer smatram da mi često ne razlikujemo ljude i njihove društvene uloge. Primjerice, profesor u školi, kao srednjoškolac sam par puta znao biti izbačen s predavanja zbog komentara koje sam davao ili ponašanja. Kao uznositi mladić znao sam se ljutiti na profesora što me je izbacio s predavanja, ali kad god smo se sreli na ulici, pozdravili bi se i čak smo znali međusobno popričati o svakodnevnim stvarima. Čemu sad to, pitate se? Pa jednostavno je, na predavanju on je profesor, a van predavanja je čovjek. Kao čovjek je dobar i ljubazan, a izbacivanje i sve što ide uz to, su disciplinske mjere koje on daje kao profesor, usput i da me nauči nešto za život. Isto tako trebamo postupati u ovoj situaciji, na TV-u gosp. Stanković je novinar, a kao čovjeka ga ne poznam i neću stvarati sud o njemu i to je to. A sad da nastavim, smatram da je njegova novinarska dužnost postavljati što kritičkija pa čak i uznemirujuća pitanja i to svima, bez obzira iz koje političke pozadine stižu ili koje su vjerske pripadnosti. Naravno, podrazumijeva se da pitanja budu postavljena s poštovanjem. Koliko novinara to u Hrvatskoj čini, pa mislim da ih je jako malo spremno postaviti pravo pitanje u pravom trenutku, naročito našim političarima. Zašto je to tako, ne želim raspravljati, ali sigurno je da smo iz totalitarnog režima izišli prije malo više od 25 godina, i da neke stvari još nismo izbacili iz obrazovnog sustava, a sigurno i iz nas samih.

Prema svemu rečenom, pozivam vas da ne donosite ishitrene zaključke o nekome, naročito ako ga ne poznate, i da u obzir uzmete razliku između obavljanja posla (u ovom primjeru novinarskog) i osobe. Premda se kod nekih to ne razlikuje, svejedno ih poštujte kao ljude, kao osobe. Uz ovo treba napomenuti i da svatko treba težiti obavljati svoj posao najbolje kako zna u pravdi i poštenju, bez činjenja usluga „rodijacima“ i sl. Kada tako stanemo raditi, onda će napredak našeg društva biti malo brži, a samo društvo puno mirnije i s manje napetosti.

[1] Gl. ur. Antun Vujić, Enciklopedija, opća i nacionalna u 20 knjiga, VII. knjiga Fr-Gr, Pro Leksis d.o.o, Zagreb 2005.

Josip Ćane