Tema kolumne Šimuna Lončarevića pod naslovom Još smo ovdje bila je odlazak mladih iz Republike Hrvatske. Tema je to koja zaokuplja, a mogli bismo, nažalost, reći i zabavlja, sudeći po komentarima, dobar dio hrvatske javnosti. Jedna od čestih tema u političkim raspravama svakako je i borba protiv populista, samoinicijativno nazvanih antielitista. No, tko su uopće populisti, na čemu se temelji njihov politički program te kako se uspješno boriti protiv njih? Prije dublje analize populizma potrebno je konstatirati kako je pogrešno promišljanje pojedinih političkih komentatora koji navode da se populizam kao politički pokret provodi isključivo na europskom kontinentu. Upravo suprotno, populizam je u gotovo jednakoj mjeri prisutan na svim kontinentima. Primjerice, od američkih predsjedničkih kandidata se očekuje da kampanju grade na populizmu, odnosno na profiliranju u političkoj borbi prema Washingtonu, u borbi malog čovjeka protiv elita.

Iako ne postoji univerzalna definicija populizma, prema politologu Casau Muddeau riječ je o ideologiji koja dijeli društvo na dvije antagonističke skupine, običan narod i korumpiranu elitu, i koja tvrdi da bi politika trebala biti izraz volje naroda. Sam pojam populizam dolazi od latinske riječi populus koja označava narod te nastaje za vrijeme Rimskog Carstva kao svojevrstan revolt protiv aristokracije. Termin populizam, često pogrešno izjednačavan s nacionalizmom, sociolozi upotrebljavaju krajem 19. stoljeća prilikom opisivanja pokreta američkih farmera koji tada najavljuju otvorenu borbu protiv centralizma, odnosno koncentracije kapitala i moći u New Yorku. Svoje politike baziraju na uvođenju srebrnog novca, demokratizaciji referenduma, uvođenju jeftinijih kredita te lakšem otvaranju poljoprivrednih društava. Pokret farmera je vrlo brzo prerastao u političku stranku „People’s Party“ (1892. godine) te populizam nastaje kao reakcija na prividnu korupciju te centralizaciju kapitalističke moći, u okrilju lijeve političke opcije.

via GIPHY

Vratimo se sada u današnje vrijeme, preskačući dobar dio svjetske povijesti, u suvremeno shvaćanje političkog diskursa gdje se današnji populizam odnosi na kratkoročno, politički neodrživo emocionalno stanje koje za glavni cilj postavlja mobilizaciju neodlučnog biračkog tijela nudeći im nerealna, ali javnosti popularna i jednostavna rješenja. Populizam, danas modificiran u ideologiju mase, upravo osluškuje bilo naroda te javnosti servira vrlo prihvatljiva, ali propagandna rješenja gorućih problema svih društveno ugroženih skupina. Iako zagovaraju „otvorenu borbu“ protiv političkih populista, mediji zahvaljujući kampanjama širenja kolektivnog pesimizma nacije u javnosti potiču strahove, nezadovoljstvo te mržnju čime otvaraju vrata populistima. Upravo se populizam dijagnosticira u masovnim medijima poput Fox News (SAD), The Sun (Velika Britanija) te Bild (Njemačka). Proučavajući retoriku suvremenih populista, dolazimo do zaključka kako je riječ o dvosmjerno štetnoj retorici, odnosno diskreditiranju svih političkih oponenata generalizirajućim tvrdnjama o korumpiranim političkim elitama, a bez jasnih, validnih argumenata. Drugi smjer retorike se odnosi na narod, točnije na dio javnosti koji ne podupire populističke politike čime postaje izdajica naroda u kontekstu populističke retorike. Najbolji primjer za etiketiranje neistomišljenika kao izdajica naroda je lijevi populist Hugo Chavez koji je provodio politiku nemogućnosti neslaganja s vlasti.

Kako i sam naslov sugerira, populizam je politička bolest suvremene demokracije koja se  manifestira u svim političkim sustavima. No, prije završetka potrebno je identificirati populizam kao argumentacijsku pogrešku ad hominem unutar političkog diskursa. Naime, riječ populizam postaje termin kojim političari nastoje diskreditirati političke oponente sugerirajući javnosti kako je riječ o demagogiji, odnosno lažnim obećanjima. Iako u Hrvatskoj imamo pregršt primjera populista, postoje i primjeri upotrebljavanja (uvredljivog) ad hominema prema političkim oponentima. Za potrebe ove kolumne analizirali smo populističku retoriku Nigela Faragea za vrijeme te neposredno nakon Brexita kako bismo bolje objasnili štetnost populističke retorike i samih populista. Odlika populističke retorike očituje se upravo u mogućnosti uvjeravanja neiskusnog pojedinca, auditorija ili cjelokupne javnosti koja ne posjeduje razvijene vještine kritičkog promišljanja.

Nigel Farage spajanjem uvjeravanja etosom i patosom čini vlastitu retoriku kvalitetnom, ali opasnom. U mnogim britanskim medijima Nigel Farage odnosio je pobjede u anketama o kvalitetno argumentiranim tvrdnjama za vrijeme debata prije referenduma, no analizom ključnih govora nije pronađena nijedna kvalitetno argumentirana politička tvrdnja. Prisjetimo se na trenutak identifikacije populista kao antielitista te nakon toga pročitajmo izjavu Nigela Faragea neposredno nakon objave službenih rezultata referenduma: Ovo je pobjeda običnog i malog čovjeka nad korumpiranim bankama, korumpiranim političarima te nad velikim korporacijama. Iz navedenog, sasvim je očigledno kako je riječ o populistički oblikovanoj retorici, pri čemu ostavljamo otvoreno (svjetonazorsko) pitanje o britanskom napuštanju Europske unije ako u kontekst stavimo izrazito lošu argumentaciju tvrdnji vodećih ljudi Leave kampanje.

Zaključno, jačanje populizma u javnim politikama implicira nezadovoljstvo javnosti mainstream strankama koje desetljećima naizmjenice vladaju pojedinim državama. Ponovimo ranije navedeno: populizam daje jednostavna rješenja za goruće društvene probleme te tako postaje svojevrsni indikator za nužne društveno – političke promjene, ali ne nudi stvarno rješenje. Populistička retorika počiva na strahu i nezadovoljstvu, a ako promislimo kakvi politički sustavi vlastite temelje zasnivaju na spomenutim emocijama, s razlogom (moramo) možemo odlučno reći NE populizmu i demagogiji!

Matej Brečić