Nije sreća para puna vreća

Domagoj Dalbello | 3 min | 04.04.2019

Kolumne

Svakog dana na televiziji, u novinama, na velikim plakatima vidite nasmješena lica. Nasmješena lica moćnih političara, uspješnih poslovnih ljudi, pjevača koje svi obožavaju, celebrityja koji su poznati po tome što su poznati i raznih drugih savršenih ljudi. To su naši idoli, to su naši uzori, to su ljudi koji djeluju sretno. Gledaju u vas i smiješe se. Osmjesi izgledaju predivno, izgledaju zanosno tako da samo poželite biti u njihovoj koži. Samo na trenutak. Ili duže? Možda biste htjeli živjeti čitav njihov život?

Kako bi nam to bilo? Možda bismo mogli biti poput Michaela Jacksona? Kralja popa kojega su svi obožavali, od novinara do običnih ljudi. Onoga koji je prodavao milijune albuma i zarađivao desetke milijuna dolara svake godine. Recept za savršen život, zar ne? Kako netko toliko bogat i obožavan ne bi bio istinski sretan čovjek? Međutim, zašto bi istinski sretan i zadovoljan čovjek išao na čitav niz plastičnih operacija? Zašto bi bio ovisan o čitavom nizu psihoaktivnih tvari i droga? I, na kraju, zašto bi preminuo od trovanja sa istima?

U redu, možda on nije najbolji primjer. Možda bismo htjeli biti poput Robina Williamsa? Slavnoga glumca istinski respektabilne karijere. Komičara čiji je čitav život bio usmjeren ka zabavljanju ljudi i širenju smijeha i veselja. Koji se još k tome bavio filantropijom i pomaganjem. Može li život biti ljepši od toga? Riječ je o čovjeku koji je također bio ovisan o drogi dugi niz godina te je svoj život završio suicidom. Očito da se je u pozadini sretnog i nasmješenog lica krilo nešto drugo.

Nasmješena lica koja vidite na televiziji, u novinama i na plakatima samo su fasada. Njihova samoprezentacija, želja da se pokažu savršenima pred svima nama. Neki to čine kako bi sakrili svoju bol, neki radi zarade, a neki iz oba razloga. Međutim, većina tih osmjeha nij  stvarna. Riječ je o iluziji savršenog svijeta bogatih i slavnih. Iluzija koja nas uvjerava da su novac i slava ono što nam je potrebno kako bismo i mi imali takav osmjeh.

Međutim, jednu stvar zaboravljamo. Zaboravljamo da je svatko od nas složena osoba od puno toga što nas čini sretnima, ali i onoga što nas čini nesretnima. Svatko je spoj i jednoga i drugoga. Nema osobe koja je u potpunosti sretna. Svačiji život je težak. Možda ne na isti način težak, možda ne podjednako težak, ali je težak. I to je dobro, jer da nikada nismo tužni, uplašeni ili ljuti, ne bismo bilo ljudi već bezosjećajna čudovišta, odnosno roboti. Mi zapravo ne želimo biti poput Michaela Jacksona ili Robina Williamsa. Možda želimo njihovu slavu i bogatstvo, ali ne i njihove ovisnosti, nesreću i smrt. A to tako ne može. To sve dolazi u paketu jedno s drugime

Stoga ne trebamo gledati u njihova, niti ičija tuđa nasmješena lica i željeti njihov život. Trebamo se usmjeriti na sebe, što nas čini sretnima i što nam nudi dugoročno ispunjenje. To može biti obitelj, pripadanje zajednici, vjera, stvaranje nečega ili ostvarenje svojih potencijala. Ili nešto drugo. Život je traženje. Čovjek je u stalnoj potrazi za onime što će mu pružiti sreću, utjehu, ali i smisao bez koje ispunjenog života sasvim sigurno nema. Život će nam biti sretan samo onda ako ćemo ponosno gledati u svoju prošlost i još ponosnije u budućnost. Za to jedinstvenog recepta nema. Ali, ono što iz iskustva bogatih i slavnih znamo jest da, kako bi Ivana Banfić i Dino Merlin potpuno ispravno rekli, nije sreća para puna vreća.

 

Domagoj Dalbello

Psiholog i student logoterapije, od milja zvan akademik, Domagoj je uključen u razvoj mnogih projekata Svjetskog saveza mladih Hrvatska.


Pogledaj još iz povezanih kategorija:

Kolumne