Mogu li nas kiborzi dovesti do kraja čovječanstva?

Domagoj Dalbello | 3 min | 20.11.2019

Kolumne

Vulkan Vezuv se nalazi u južnoj Italiji u blizini grada Napulja te se smatra jednim od najopasnijih vulkana na svijetu. Naime, u blizini vulkana stanuje oko tri milijuna stanovnika te bi, ako nismo spremni za takav scenarij, njegova iznenadna erupcija mogla uzrokovati neviđenu tragediju. I to ne bi bilo prvi put. 79. godine vulkan je eruptirao i doveo do smrti preko 10 000 stanovnika te je do temelja uništio nekoliko rimskih gradova, uključujući Pompeje i Herkulanej. On predstavlja stalnu opasnost koja u svakom trenutku može eksplodirati i koja svakoga drži u strahu i neizvjesnosti.

 

Međutim, što ako vam kažem da možda postoji još jedan Vezuv koji ne prijeti samo južnoj Italiji već svima nama, čitavom planetu? Vezuv kojega nismo niti svjesni, a koji je itekako prisutan i koji nam konstantno prijeti. Vezuv koji, ako nismo spremni za njega, može uništiti sve ono što jesmo i sve ono što znamo o sebi kao ljudima. Zato je važno da otvorimo oči, da progledamo i da se suočimo s prijetnjama koje on predstavlja.

 

Govorim o transhumanizmu. Transhumanizam je društveni i filozofski pokret koji teži ka unaprjeđenju i transformaciji čovjeka uz pomoć tehnologije što bi za posljedicu imalo stvaranje svojevrsnog hibrida čovjeka i robota s unaprijeđenim intelektualnim i fizičkim sposobnostima. Ukratko, transhumanizam teži ka stvaranju kiborga koji bi, doslovno rečeno, dominirali svijetom.

 

Može li kiborg biti čovjek? Može li biti osoba? Na kraju, u kojem trenutku čovjek postaje kiborg? I u kojem trenutku kiborg postaje robot? Ta pitanja me podsjećaju na poznati Tezejev paradoks. Paradoks glasi – ako na drvenom brodu zamjenimo sve daske, jednu po jednu, sa novima, je li to i dalje isti brod? Ako nije, u kojem trenutku to prestaje biti prvobitni brod? Na to pitanje još nitko nije uspio dati jasan odgovor, a interpretacija i mišljenja ima raznih. U razmatranju transhumanizma i transformacije čovjeka u kiborga, a zatim i u robota, javlja se slično pitanje. Jedino što je ono puno ozbiljnije i važnije s obzirom da se ipak radi o čovjeku, koji neusporedivo više vrijedi od običnog drvenog broda. Pitanje je važno, ali kako odgovoriti na njega? Moglo bi se dugo raspravljati o tome na različite načine, ali je sasvim jasno da bismo na kraju odgovor pronašli jedino u duhovnoj dimenziji čovjeka – u onome što čovjeka čini čovjekom, onome što mu daje osobnost i beskonačnu vrijednost. Međutim, tu se javlja novo pitanje. Ako čovjeka, dio po dio, zamjenimo strojem, u kojem trenutku od gubi svoju osobnost i gubi ono duhovno u sebi? Moguće je da je baš to pitanje o kojem će teolozi i filozofi u budućnosti promišljati i, nadajmo se, dati odgovor. 

 

Iz svega navedenog proizlazi čitav niz opasnosti za čovjeka i ljudsko društvo.

 

Prva opasnost jest činjenica da transhumanizam može dovesti do ne priznavanja ljudskog dostojanstva. Svaki čovjek ima intrinzično i neotuđivo dostojanstvo koje predstavlja beskonačnu vrijednost koju ničime ne zaslužuje, koju ne može izgubiti i koju ima samo zato jer je čovjek. Ukoliko dovedemo u pitanje što je to čovjek, a što robot, otvorit će se prilika za mnoge opasne pokušaje relativiziranja ljudskog dostojanstva. Primjerice, netko može postaviti pitanje – ako čovjek ima dostojanstvo i ljudska prava, ima li ih i kiborg? A netko zlonamjeran bi nakon toga mogao postaviti pitanje – ako kiborg ima dostojanstvo i ljudska prava, ima li ih i robot? U vrijeme ekspanzije i ubrzanog razvoja umjetne inteligencije, to uopće nije irelevantno pitanje, a presudno je za budućnost čovječanstva jer može dovesti do ozbiljne trivijalizacije i banalizacije društvene percepcije ljudskog dostojanstva. Naime, ako stroj ima dostojanstvo i ljudska prava, onda ta prava više nisu „ljudska“, a i vrijednost čovjeka i njegovo dostojanstvo se praktički izjednačava s vrijednosti obične mašine. Mislim da je suvišno isticati koliko to može biti opasno – svaki puta kada se ljudsko dostojanstvo relativiziralo, došlo je do velikog zla poput holokausta ili ropstva. I holokaust i ropstvo su se temeljili na ideji da ljudi vrijede poput stroja i da ih možemo iskoristiti za vlastitu korist, a nakon toga odbaciti ili čak i ubiti.

 

Druga opasnost je vezana uz slobodu. Naime, složit ćemo se da je stroj nešto što nema slobodu i što možemo i trebamo kontrolirati i iskorištavati za svoju korist. U tome nema nikakve moralne dileme, strojevi su zbog toga i napravljeni. Međutim, razmislimo samo na trenutak – što ako se čovjeka zbilja izjednači sa strojem? Hoće li onda i naša percepcija slobode čovjeka biti izjednačena sa percepcijom slobode stroja? Hoćemo li i čovjeka gledati kao na nešto što nema slobodnu volju i što netko može kontrolirati i iskorištavati u svoju korist? I tko je taj netko tko bi imao pravo iskorištavati? Puno je pitanja i još više zastrašujućih odgovora.

 

Netko bi mogao reći da je ovaj članak paranoičan i da je sve što pišem obična znanstvena fantastika. Možda i je. Nadam se da je. Ali ima nekoliko stvari koje treba uzeti u obzir.

 

Prije svega, tehnologija napreduje eksponencijalno i puno brže nego što bilo tko od nas može zamisliti. Još prije dvadesetak godina pametni telefoni i „tanki“ ekrani su bili čista znanstvena fantastika. Danas su sveprisutni. „Samovozeći“ automobili praktički već postoje i samo je pitanje vremena kada će ući u svakodnevnu uporabu. S druge strane, sve veći broj znanstvenika ističe kako je budućnost tehnologije upravo u umjetnoj inteligenciji. Stoga, postaje jasno da je upitno što je „znanstvena fantastika“, a što zaista možemo očekivati već za narednih dvadesetak godina. I, još važnije, kako znati jesmo li spremni za to što nas čeka?

 

Netko bi mogao reći da je čovjek taj koji stvara strojeve pa će strojevi, iz tog razloga, uvijek biti stvoreni na način da djeluju onako kako čovjek želi i na korist čovječanstva. Lijepo je tako razmišljati dok se ne sjetimo svih oružja za masovno uništenje i nuklearnog oružja koje je čovjek napravio, a koje ima potencijal uništiti čovječanstvo. Da i ne spominjem sve štetne ideje, ideologije i režime koje je čovjek osmislio i stvorio, a za posljedicu su imali smrt milijuna ljudi. Stoga, treba biti oprezan s idejom da čovjek ne može stvoriti nešto što mu može, u najmanju ruku, štetiti.

 

Osim toga, treba uzeti u obzir da transhumanistički pokret ima velik broj podupiratelja i onih koji već sada daju do znanja da smatraju kako bi roboti jednog dana trebali imati ljudska prava i biti ravnopravni s ljudima. Takvih ima jako puno. Vjerojatno nisu niti svjesni kolika to može biti opasnost za čovječanstvo u budućnosti. Neki su možda čak i svjesni opasnosti, ali im nije stalo do čovječanstva. Nažalost, ima i takvih.

 

Na kraju – je li svaki aspekt transhumanizma i napretka tehnologije loš? Naravno da nije. Tehnologija Čovjeku može olakšati i produžiti život, može mu pružiti mogućnosti kakvih nije niti svjestan te može umjesto njega obavljati razne teške zadaće. Puno toga već i čini. Međutim, tehnologija uvijek mora biti ta koja služi Čovjeku i koja je tu radi Čovjeka. I nikada ne smijemo zanemariti niti relativizirati dostojanstvo – koje je svojstveno jedino i isključivo Čovjeku.

 

Vidimo se u srijedu 27.11. u 18 sati na okruglom stolu „Transhumanizam – sloboda bez odgovornosti?“ koji će se održati u prostorijama Hrvatske matice iseljenika.

Domagoj Dalbello

Domagoj Dalbello

Psiholog i student logoterapije, od milja zvan akademik, Domagoj je uključen u razvoj mnogih projekata Svjetskog saveza mladih Hrvatska.


Pogledaj još iz povezanih kategorija:

Kolumne