Krvave ideje terorističkog napada

Karlo Seke | 3 min | 20.03.2019

Kolumne

Teroristički napadi preplavili su svakodnevna zbivanja, njihov intenzitet odaje dojam kao da terorističko djelovanje nikada neće prestati. Ne može se više reći ni da su terorističke akcije vezane za pojedini geografski položaj, za određenu religiju ili pak političku opciju, oba spektra ponekad se odaju terorističkim napadima. Terorizam je postao globalni fenomen. Korijene nalazimo kod anarhista u devetnaestom stoljeću, njihovom novo začetom konceptu „propagande djelom“ – koja je aktivno zagovarala ubijanje visoko pozicioniranih političkih protivnika. „Propaganda ideja je tlapnja (himera). Ideje proizlaze iz djela, a ne obratno. Ljudi neće postati slobodni kad se budu obrazovali već će se obrazovati kad budu slobodni“ pisao je davnih dana Carlo Pisancane.

 

Povijest terorizma obuhvaća razne lijeve i desne političke skupine koje su u dvadesetom stoljeću sijale strah među stanovništvom (Crvena Zora, Crvene Brigade, RAF, IRA, Japanska crvena armija, Weatherman, Narodna volja, ETA, Ordine Nuovo i mnogih drugih), različitih islamskih militantnih skupina (Al-Kaida, Hamas, Hezbolas) do posljednjeg terorističkog čina koji se dogodio nedavno na Novom Zelandu. Skoro dvjesto godina širi se ova pošast po svijetu, izmičući sigurnosnim provjerama i vojnim prevencijama zbog svojeg asimetričnog karaktera- u kojem moćne, tehnološki i vojno opremljenije države nisu u mogućnosti identificirati terorista zbog njegove uklopljenosti u stanovništvo. Terorist ne poštuje konvencije tradicionalnog ratovanja, za njega moralna pravila ratovanja i zakoni ne vrijede – to je ono što sadi strah u kosti.

 

Ostavim li po strani polemološke studije, i dalje stoji određena nelagoda koja je praćena medijskim senzacionalizmom i svojevrsnom površnošću kojom se pristupa u artikuliranju uzroka i motiva terorističkih činova. Svaki teroristički čin posjeduje svrhu zbog koje je izveden, a sama svrha posjeduje jasnu političku ili filozofsku pozadinu zbog koje je čin bio aktualiziran. Teroristički činovi nisu motivirani na pukoj mržnji kako mnogi tvrde – reći da je netko oduzeo tolike živote samo jer je rasist ili musliman, potiskuje prave razloge ili uzroke zbog kojih se ti isti pojedinci odvažili da promoviraju kroz nasilje.

 

Posljednji slučaj na Novom Zelandu podlijegao je istoj medijskoj vradžbini, usprkos tome što je akter ostavio manifest unutar kojeg se izlaže geneza i političke ideje zbog kojih je počinio zločin. Što je apstraktnija ideja, to su veće vjerojatnosti da će se više krvi proliti zbog nje. Koje ideje mogu ponukati osobu da oduzme nekoj drugoj osobi život, da negira njezino dostojanstvo? Ideje koja se nalaze u manifestima radikalnih pojedinaca i skupina.

 

Krenimo od naslova manifesta – The Great Replacement – prvobitno je skovao Renaud Camus kao naslov svoje knjige. Glavna teza knjige svodi se na konstataciju da etnički Francuzi bivaju zamijenjeni velikim brojem imigranata sa Srednjeg Istoka i Sjeverne Afrike u svojoj vlastitoj državi. Nije slučajnost što je autor manifesta upotrijebio identičan naziv, s obzirom da zastupa slično mišljenje ali u proširenoj inačici. Naime, da čitavo europsko stanovništvo i kultura biva zamijenjena tuđim, „invazijskim“ vrijednostima. Struktura manifesta dijeli se na uvod i tri poglavlja što čini ukupno 74 stranice, iako je u svojoj prvoj verziji sami tekst imao preko dvjestotinjak stranica. Već u uvodnom dijelu očituje se glavna nit kojom je terorist vođen. Autorova glavna briga i motivacija za takvo drastično djelo jest demografska slika Europe. Natalitetni pad koji postoji u Europi autor nastoji identificirati s dekadencijom europske kulture i nadolazećim uništenjem europske kulture ako se ne spriječe narodi koji imaju visoki natalitet te njihovo naseljavanje na teritorije Europskih zemalja. Pitanje demografskog prosperiteta poistovjećeno je i s kulturnim prosperitetom.

 

Nakon uvodnog dijela i demografske problematike koje se proteže kroz čitavi tekst, manifest se pretvara u dijalog, autor si postavlja pitanja te odgovara na njih – kao simulacija intervjua ili kratka autobiografija jednog terorista. Tako u definiranju vlastite političke pozicije, autor tvrdi za sebe da je etno-nacionalist i eko-fašist. Etno-nacionalizam ističe definiranje nacije kroz zajedničku baštinu- baštinu koja uključuje zajednički jezik, vjeru i etničke korijene. Sama ideja svoju širu popularnost zadobila je pokretom alternativne desnice te u radovima Alaina de Benoista koji u mnogo čemu razvija tradicionalizam Juliusa Evole. Eko-fašizam je naziv, s kojim sam se moram priznati, prvi put susreo unutar ovoga manifesta. Zeleni fašizam ili eko-fašizam tvrdi kako fašističko uređenje može najbolje sačuvati okoliš i suzbiti buduća onečišćenja (pošto tekst posjeduje dosta ironijskih i sarkastičnih tonova koje sadrže internatski trollovi teško mi je razlučiti je li autor ozbiljan ili nije, ali naginjem mišljenju da se unutar manifesta ne izruguje sa svojim političkim stajalištima.) Totalitarni sustav u borbi za ekološki boljitak planeta čini se u najmanju ruku čudnovatom. Što bi uopće bila kontrarna pozicija eko-fašistima? Tehno-demokrati? Industrijski marksisti? Futuristički pacifisti ili kapitalistički vegani?

 

Poboljšanje demografske slike Europe i dalje je hermeneutički ključ koji jasno odaje što je autor htio dobiti svojim tekstom, ali nažalost i napadom. Tekst ne sadrži neke intrinzične odlike rasizma prema drugima samo zato jer imaju drugačiju boju kože ili kulture, već ideja da se europsko stanovništvo treba obnoviti i postavka etno-nacionalizma da Europa pripada jedino i isključivo Europljanima. Njegovo odbijanje demokratskog društva vođeno je tradicionalističkom retorikom Juliusa Evole- demokracija je samo vladavina rulje ili puka gdje se kvaliteta žrtvuje kvantiteti. Čitav „čušpajz“ njegovog političkog stajališta je ponešto zbunjujući s obzirom da je sklon tradicionalističkim idejama ali opet cijeni radničko samoupravljanje ili pak kritizira konzervatizam kao ideju koja se prodala izrabljivačkom kapitalistu. Kritizira kršćanstvo kao izgubljenu religiju, što je još jedna odlika koju dijeli s ocem radikalnog tradicionalizma, Juliusom Evole, dok s druge strane mašta o ujedinjenoj Europi zaboravljajući ulogu kršćanstva u formiranju tog istog identiteta. Autor kao da je politički eklektik, grabi ono što mu paše i zaboravlja na ostatak građe.

 

Što reći na kraju? Što reći na apsolutiziranje vlastitih političkih ideja? Nisu li totalitarni režimi dvadesetog stoljeća bili dovoljni kako bi se usvojila lekcija da ne treba ubijati radi političkih ciljeva? Što reći na njegovu samoproglašenu „borbu“? Što reći za buduće teroriste koji će se „hraniti“ na ovakvim spisima i idejama? Što reći za zlo počinjeno? Što reći na uzimanje života i dostojanstva ljudima koji to nisu zaslužili, koji su se slučajno našli na njegovom putu?

 

Treba reći da se kulturološke borbe vode perom i tintom, a ne automatskim puškama i bombama kućne izrade. Kultura nikada nije statična stvar, ona nikada niti ne može biti „čista“, ona uvijek poprima razne utjecaje, neke zadržava, neke odbacuje-ona je svojevrsni organizam koji sadrži mnogobrojne ideje. Taj pluralitet jasno se očituje kod teologa i filozofa srednjeg vijeka, u helenističko razdoblju, čak je i stari Platon crpio neke ideje iz egipatske baštine. Statična kultura je mrtva kultura, baš to se želi postići kada je se želi učiniti „čistom“ ili jednodimenzionalnom. Što se tiče samoproglašene borbe za budućnost europske kulture putem nasilja, mogu jedino reći da je Europa stara dama. Ona je prošla dugački put i na svojim skutama ima tragove brojnih nevolja i nedaća – ne treba joj pomoć ubojica i njemu sličnih noćnih stvorenja.

 

Karlo Seke

Student diplomskog studija međunarodnih odnosa i diplomacije, njegovi trenutni istraživački interesi su polemološke studije te moralne problematike koje se vežu uz rat i terorizam.


Pogledaj još iz povezanih kategorija:

Kolumne