Je li u 2019. vrijeme za reformiranje pojma reforme?

| | 01.02.2019

Kolumne

Hrvatski politički život, javni diskurs te debate posljednjih je godina obilježila riječ reforma. Iako se i drugi pojmovi, koji su značajnije obilježili društvene živote raznih zapadnih država, poput populizma, establišmenta, lažnih vijesti (fake news) i u Hrvatskoj nerijetko spominju, nijedan nema ni blizu tako magičan prizvuk i moćan odjek kao riječ reforma. Što bi bila reforma i zašto ta riječ - barem se tako doima - u mišljenju mnogih političara i novinara ima toliko pozitivne konotacije?

 

U širem smislu, kako možemo pročitati i iz rječničkih definicija, reforma može biti svaka promjena neke strukture, a koja ne želi razgraditi njezinu osnovu te se time razlikuje od revolucionarnih ideja promjene društvenoga poretka ili neke institucije. Međutim, kad je riječ o povijesnim prosudbama, ne pridaje se olako titula reformatora svakome tko je s namjerom da promijeni funkcioniranje neke društvene institucije načinio kakvu izmjenu, nego samo one koji su korjenito mijenjali. Kad uče antičku povijest, učenici imaju prilike proučavati Solonove i Periklove reforme u Ateni ili vojne reforme Gaja Marija koje su Rimskoj Republici omogućile izgraditi najbolju profesionalnu vojsku svoga vremena. Iz nama bliže povijesti valja spomenuti reformatoricu caricu Mariju Tereziju koja je administrativno i gospodarski znatno unaprijedila tadašnju Habsburšku Monarhiju, promijenivši sustav javne uprave, ukinuvši unutarnje carine i namete, promijenivši način funkcioniranja pravosuđa, sustavno naselivši puste krajeve države itd. U hrvatskoj povijesti svakako se može istaknuti reforma školstva bana Ivana Mažuranića, koja je uvela obvezno četverogodišnje obrazovanje, izjednačila do tada različite vrste škola, odredila standarde za nastavu i potreban broj učitelja i sl.

 

Sve navedene reforme iz perspektive povijesnoga odmaka nailaze na odobravanje te se smatraju korisnima i vizionarskim pothvatima. Jasno je kako bi i današnji političari htjeli biti percipirani ili ostati upamćeni kao reformatori, što i nije fenomen na bilo koji način izraženiji u Hrvatskoje no u drugim zemljama. Vrijeme je danas ubrzano, donositelji odluka osjećaju pritisak da stalno nešto mijenjaju te se već sama činjenica da je neki zakon dugo na snazi nepromijenjen smatra dovoljnim razlogom da se mijenja. Neki su klasični filozofi politike, poput Rousseaua, upravo suprotno smatrali kako je činjenica da je neki zakon dugo nepromijenjen dokaz njegove kvalitete i prikladnosti za političku zajednicu.

 

Javno izjednačavanje svake političke dobre odluke s reformom ovoga ili onoga osobito se u javnosti počelo širiti u trenutcima kad je Hrvatska počela izlaziti iz krize, odnosno prije parlamentarnih izbora 2015. godine. Tada je na političku scenu u velikom stilu došla nova snaga, još ne stranka, nego koalicija različitih ljudi s nezavisnih lista, od kojih se mnogi nisu ni poznavali, a što se kasnije objelodanilo, Most. Njihov je slogan bio sličan mnogim već pokušanim inicijativama “trećega puta”, a to je suprotstavljanje dominantnim ideologijama, odnosno strankama SDP-u i HDZ-u i prijedlozi reformiranja raznih državnih sustava. Treba imati na umu kako je posve nejasno koje su ideološke razlike dominantnih stranaka, osim neka pitanja odnosa prema Domovinskome ratu i prethodnom totalitarnom nasljeđu, a što se još više pokazalo u retorici upravo tih stranaka koje i same sve više odbacuju bilo kakvu “ideološku odrednicu” i posvećuju se i same reformama, odnosno pokušavaju skupiti političke bodove rješavajući ili kritizirajući rješenja konkretnih problema, poput Agrokora, INA-e ili Uljanika.

 

Koje društvene sustave treba reformirati? Pa one koji su iz nekoga razloga problematični, nije li to barem očito? No, kad se krene nabrajati, ispada kako su to svi sustavi: pravosuđe, zdravstvo, obrazovanje, lokalna i regionalna samouprava, vojska, mirovinski sustav itd. Jasno je kako su neki od tih sustava na klimavim temeljima, poput mirovinskoga koji nije samoodrživ uplatama doprinosa trenutno zaposlenih, već se svake godine iz proračuna izdvaja sve više za mirovine te je jasno kamo vodi taj trend. Međutim, što znači “reformirati” jedan takav sustav? Ili sustav zdravstva? Je li administrativno spajanje nekoliko bolnica, što u praksi znači plaću ravnatelja manje i spoj dviju javnih nabava, zapravo reforma?

 

Godinama se priča o reformi kurikula te se u međuvremenu ta priča pretvorila u “Školu za život”, kojoj sami autori reforme kurikula ne priznaju kako se radi o istoj stvari, no u političkoj areni i takva slika može poslužiti za političku legitimaciju neke male strančice. Međutim, prikazivati promjene u kurikulima, odnosno raspored gradiva te njegov način učenja i ocjenjivanja te veće korištenje elektronike među učenicima kao temeljitu reformu obrazovanja stvaranje je bezobzirnoga privida.

 

Svi se ti sustavi konstantno nadograđuju i mijenjaju donošenjem gomile propisa, od kojih su neki korisni i dobri, a drugi se pokažu štetnima. Međutim, da bi se temeljito reformirali, potrebno je imati viziju kako da izgledaju nakon reforme. I tu dolazimo do problematičnosti korištenja toga pojma. Ako javnost zahtijeva reformu nekoga sustava te oporba ne nudi nikakvo konkretno rješenje osim traženja hitnih reformi, a vlast onda neke sitne izmjene proglasi reformom, u opasnosti smo da upadnemo u zamku i povjerujemo kako su se nezdravi temelji tih sustava počeli ispravljati. Zapravo ne govorimo o konkretnim promjenama koje se događaju, nego smo retoriku učinili apstraktnijom te samo pričamo o potrebama reforme ovoga i onoga, a praktično racionalna politička vlast naravno da će i ponuditi neku sliku reforme. Takva je upotreba toga pojma toliko raširena da se čak i jedan maloprodajni lanac u reklamama hvali svojim “reformama cijena”.

 

Reforme ili temeljite izmjene, uostalom, uopće ne moraju biti dobre. Ako reforma zdravstva i jest nužna, pitanje je kakva reforma? Odgovorni donositelji odluka kao i promišljatelji društvene zbilje moraju pokazivati oprez i biti svjesni kako nije nužno da ćemo mijenjanjem “lošega” sustava dobiti bolji jer je moguć uvijek i još puno gori sustav. Stoga, pokušajmo u 2019. biti konkretni i u raspravama od najbližega kruga poznanika pa sve do političkih rasprava o odlukama koje bi utjecale na čitavu naciju tražiti konkretne planove i rješenja, a ne se zadovoljavati obećanjima kako će netko reformirati ovo ili ono.

 

Stjepan Antić


Pogledaj još iz povezanih kategorija:

Kolumne