Kad lutka oživi

Marija Grgošić | 2 min | 10.01.2020

Filozofiranje
Priče o uspjehu
Knjige

Zašto neki pristaju prihvatiti sporednu ulogu u vlastitu životu, a samim time si dodijeliti istu ulogu u tuđim životima? Ne igrati glavnu ulogu ne znači igrati manje zahtjevnu ulogu, čak štoviše, biti sporedan lik svoje životne priče puno je teži zadatak jer podrazumijeva, kako kaže Ibsenova Nora, zanemarivanje najsvetije dužnosti koju imamo prema sebi samima.

 

Nora Helmer jedan je od poznatijih, ako ne i najpoznatijih, primjera likova čija je uloga dominantna, no koju ostali likovi zanemaruju. U izvanknjiževnome svijetu ta se pojava tumači kao stvarno zanemarivanje pojedinaca, svođenje njihova djelovanja na nevažne akcije te uopće obezvrjeđivanje njihovih stavova i mišljenja. Svatko se od nas u životu barem u nekoj životnoj situaciji našao u pasivnoj poziciji u kojoj se njegovo mišljenje, stav, uopće on kao osoba doživio kao manje važan. Taj osjećaj koji nam drugi, u određenom trenutku, „glavniji“ od nas, dodjeljuju ponekad je neizbježan. Katkad nećemo biti u prilici poduzeti nešto po tom pitanju, izboriti se za sebe, jednostavno nećemo stići ili znati reagirati u određenoj društvenoj situaciji i taj ćemo podređeni položaj jednostavno prihvatiti. No, što kada nam taj osjećaj manje vrijednosti nameću bliske osobe? Kako se nositi s time i što poduzeti po tom pitanju?

 

Možemo dovesti karakter bliskih osoba u pitanje, no odlazeći od središta problema, dakle nas samih, nećemo dobiti nikakav, za nas koristan, odgovor. Kada rješavamo vlastite probleme, nikada ne bismo trebali inzistirati na promjeni pristupa one osobe koju možda smatramo krivom za naš potlačeni položaj, već bismo trebali uvijek inzistirati na promjeni vlastita pristupa prema sebi samima. Tek tada će percepcija drugih o nama doživjeti revoluciju. U trenutku kada je Nora Helmer uzela svoje stvari i mirnoga i ozbiljnoga glasa stala pred svoga muža te mu hladne glave i čvrstih uvjerenja objasnila zašto ga ostavlja, Torvald je shvatio da se ne šali. Nije ju nastavio nazivati svojom „vjeveričicom“ i  „ptičicom“ kako bi je umirio. Više joj nije mogao reći kako zamara svoju glavicu. Sada ja stajao pred osobom sebi ravnom, pred osobom čijih se hladnih riječi s razlogom mogao bojati.

 

Takav obrat ne bi bio moguć da Nora nije poduzela inicijativu, da nije izašla iz uloge lutke koju joj je Torvald kao glavni redatelj njihove obiteljske drame dodijelio, a ona, iz osobne potrebe (možda ne urođene osobine već stečene navike), spremno prihvaćala. Tek kada je „dala otkaz“ i sigurno stupila u drugu ulogu te ju čvrsto štitila, Torvald je prestao pripisivati joj staru i teška srca prihvatio novu ulogu koju si je sama Nora dodijelila. Poetičnije rečeno, lutka je oživjela tako što je prestala biti lutkom. Sve dok se nije dogodila reakcija s njene, nije moglo doći do bilo kakvog pomaka s njegove strane. Tako svatko od nas ima priliku izboriti se za sebe, i to zbog sebe. Govoreći iz vlastita iskustva, iskustva najmlađeg i jedinog ženskog djeteta pod okriljem dvojice starije braće, znam kako je teško „razbiti“ idealnu i, ponekad mi se čini, vječnu sliku o maloj seki koja ništa ne zna, čiji su svi problemi nevažni u usporedbi s problemima njene braće. Sekine veze i ljubav su gluposti, dok su veze njene braće prave stvari. Njen stav odraz bahatosti i razmaženosti, njihov stav odraz autoriteta i sigurnosti. Mama traži pokornost, a u maloj seki sve osim pokornosti, pa trpi zbog svoje majke kako ju ne bi uvrijedila, kako bi ona bila sretnija. I upravo je ta slika nešto što se treba razbiti jer ja više ne želim biti mala seka, a tu spoznaju neće nitko imati sam od sebe, sve dok ja ne prestanem biti „mala seka“ i ne postanem „sestra“.

 

Ibsenova Nora (ili Kuća lutaka) dokazuje kako je vjerovati u samoga sebe, u svoj napredak te to doista željeti ključno za dobivanje one uloge koju sami želimo imati, jer, kako kaže poznati psiholog J. B. Peterson u svojoj knjizi 12 pravila za život: Protuotrov kaosu: „Na kraju krajeva, ako ne igrate glavnu ulogu u vlastitoj životnoj drami, onda ste sporedni glumac u nečijoj tuđoj drami...“

 

Marija Grgošić

Studentica kroatistike koja osim ispravljanja gramatičkih i pravopisnih pogrešaka uživa i u učenju stranih jezika. Voli pisati te je još u osnovnoj školi kada je dobila nagradu za najbolju priču na natječaju, bila uključena u novinarsku grupu, a u srednjoj školi je bila glavna urednica školskoga časopisa.


Pogledaj još iz povezanih kategorija:

Kulturiranje