*Za mog brata, kojem se film nije svidio
Najveća filmska industrija, ona američka, još je jednom dodijelila svoje nagrade najboljim filmovima. Najviše kipića, njih četiri, očekivano je kući odnijela ekipa filma Oblik vode. No ako se gleda ukupan broj osvojenih nagrada, drugi po redu nije ni film Tri plakata izvan grada ni Ja, Tonya, a ni najveći podbačaj dodjele – Skrivena ljubav, koji je osvojio samo jedan kipić. Tri nagrade, odmah iza Oblika vode, za montažu, zvuk i montažu zvuka osvojio je film Dunkirk, redatelja, scenarista i producenta Christophera Nolana.
Taj film gledala sam još krajem ljeta. Nisam filmski kritičar i nemam nikakvo osobito znanje o kinematografiji pa je ovaj osvrt temeljen isključivo na mom osobnom dojmu. A on je bio mučan, toliko mučan da mi se ogromna kinodvorana činila premalom da primi tu zgusnutu atmosferu straha, beznađa i očaja. Film govori o bitci kod Dunkirka (ili Dunkerquea na francuskom) koja se odigrala 1940. godine, kad su Nijemci okružili oko 330 000 savezničkih vojnika na malom komadiću francuske obale. Bitka je još poznata i kao čudo kod Dunkirka, iako, prema riječima hrvatskog izdanja Wikipedije “saveznicima nije pomoglo nikakvo čudo već dva razloga koji se mogu savršeno dobro razjasniti. Prvi od njih bio je loše vrijeme koje je vezalo Luftwaffe za tlo, dok je drugi bio britanska avijacija koja je krajnjim naporima izvojevala premoć na nebu. No, najčudnije od svega bio je Hitlerov nalog 24. svibnja koji je tenkove zaustavio tik pred Dunkerqueom i prepustio Luftwaffeu da uništi armiju u stupici. Za to vrijeme 338.226 savezničkih vojnika evakuirano je preko Kanala zahvaljujući najčudnijoj floti u povijesti sačinjenoj od ribarica, trajekata, luksuznih jahti, ratnih brodova te svih ostalih plovila koja su se mogla naći u britanskim, francuskim, nizozemskim i belgijskim lukama.” Zaista, čudima ni traga.
Ako, kao ja, niste baš imali najboljeg profesora iz povijesti, a Wikipediju ste konzultirali tek naknadno, vi od ovih činjenica ne znate ništa i na početku filma dočeka vas, najkraće rečeno, opći kaos. Taj dojam pojačava vremenska i prostorna razlomljenost narativa, (Oskarom nagrađeni) zvuk i nelinearna radnja i vi ste potpuno zbunjeni i razočarani. Zar ovo nije ratni film? Gdje je akcija, borba, pucačina? Gdje su glavni junaci, kad će pobijediti negativce? Zašto gledam neku dezorijentiranu, razoružanu i bespomoćnu vojsku na plaži, kojoj u pomoć dolazi jedino neki starac na svojoj sportskoj brodici i tri aviona s ograničenom zalihom goriva?
Dunkirk zapravo nije film o Dunkirku. Jest, naravno jer se radnja događa na tom mjestu i u to vrijeme, ali zapravo i nije. To je film o svakodnevnom životu i o onom trenutku ili trenucima u njemu kad se nađeš na brisanom prostoru. Kad izgleda da su te tvoji strahovi nadjačali i da su te svi prijatelji zaboravili. Kad je teško i bezizlazno i kad se čini da nije vrijedno borbe. Kad je sve čemu se možeš nadati – čudo. U takvim situacijama izgleda kao da je potpuno nebitno kako ćeš se ponijeti jer se ne čini da je ikome stalo do toga što ćeš učiniti. Prepušten si sam sebi, tako malen i nebitan. Već je ionako sve izgubljeno i ništa se ne može spasiti. Svi napori su uzaludni, napraviš jedan korak naprijed, a dva nazad. Zašto bi onda uopće bilo bitno što ćeš učiniti?
Ovo ne vrijedi samo za pojedince, već i za čitava društva pa i države. Čini li vam se ponekad da smo dotakli dno i da ovo društvo više nema kamo, da je opkoljeno sa svih strana političkim smicalicama, ideologijama i mržnjom? Da su naši mediji zatrovani, da su naši političari kupljeni, da je naša budućnost bezizlazna? Da smo slučajna država, država-slučaj? I da zaista nikome nije stalo do toga hoćete li vi iz nje danas otići ili u njoj ostati?
Meni često. Možda treba potpuno prestati čitati naše portale. Ali, kako biste onda naišli na ovaj naš? Mislite li da bi on uopće nastao da neki mladi ljudi nisu bili razočarani hrvatskom medijskom scenom i onime što se mladima na njoj nudi? Nama treba dno da naučimo kako usmjeriti pogled prema gore. Potreban je strah da bismo znali kako mu se oduprijeti. U neizvjesnosti su naša mala djela hrabrosti i povjerenja neizmjerno velika.
U filmu nema ni nekih izrazitih glavnih junaka. Priča je podjednako orijentirana na više njih i kao da je Nolan i time htio pokazati da je zapravo svatko od nas jednako važan. I to ne na način da vrijedimo samo kao građevno tkivo za nešto veće, kao kaplje u moru koje same za sebe nisu spomena vrijedne. Ne, poruka filma je upravo da se svatko od nas mora boriti, svojim snagama i na svoj način, a da to onda na neki do kraja neobjašnjiv način na kraju ima posljedice za sve oko nas. To znači da su tvoje odluke važne, ne samo za tvoj život, nego i za ljude oko tebe i za društvo kao cjelinu. To znači da nisi slučajan. Da, važno je što ćeš učiniti dok te nitko ne gleda i dok misliš da si nebitan i da ne možeš ništa promijeniti. To je zapravo jedino što je zaista bitno.
Dunkirk govori o nadi, o hrabrosti, o solidarnosti, o čudima. O nadi, jer nju ne smijemo izgubiti, ona će nas držati na životu. O hrabrosti, jer ćemo zbog nje krenuti u nepoznato, malim brodom preko velikog mora. O solidarnosti, jer će ona od pojedinaca stvoriti društvo. I o čudima, jer njih onda treba očekivati.
Lucija Ćorić
