William Ockham slobodu je promatrao kao slobodu za ravnodušnost. Kao idejni začetnik nominalizma, negirao je postojanje univerzalnih koncepata i načela u stvarnosti te je svodio njihovo postojanje samo na ono što je u našem umu. Problem njegove filozofije ne iscrpljuje se u njenom moralnom relativizmu. Problem njegove filozofije do izražaja dolazi kada je se počne dosljedno primjenjivati. Ishodište Ockhamove filozofije, prema kojem koncepti i načela postoje samo u našemu umu, može završiti na nekoliko mjesta. Na primjeru libertarijanizma ocrtat ću razliku. Libertarijanizmom možemo nazvati skupinu filozofija koje u samoj srži imaju slobodu kao najvišu vrednotu. Tako se libertarijanci dijele npr. na minarhiste (zalaganje za minimalnu državu) i anarhiste, itd. Libertarijanizam se zalaže za autonomiju pojedinca, dobrovoljno udruživanje te zaziranje od državnog autoriteta. Svi čini u društvu su dopušteni ako među upletenim stranama postoji kompromis, a sloboda se shvaća kao načelo neagresivnosti. To je filozofija koja dopuštenim smatra sve što ne znači kršenje slobode drugoga. Libertarijanizam prepoznaje granice samovolje kao granice privatnog vlasništva te kompromisa između pojedinaca, no apsolutizira slobodu kao cilj, a ne kao sredstvo. Tako upada u grešku smatrajući čin ispravnim samim time što je sporazuman. Očit primjer bio bi kompromis strana da jedna drugu eutanazira. Iako kompromis postoji, činjenicu da jedna osoba oduzima drugoj život ne možemo opravdati.

Libertarijansko je poimanje slobode nedvojbeno manje zlo koje proizlazi iz Ockhamova viđenja slobode kako općenito, tako još više u suvremenoj dnevnopolitičkoj konstelaciji na globalnoj razini gdje legislativa radi sve veći upliv u područja koja se dotiču samog ljudskog dostojanstva (primjer slobode govora u suprotstavljanju rodnoj ideologiji). Veće zlo proizlazi ukoliko slobodu od slijedimo dosljedno do kraja. Ništa nas ne sprečava da s mesijanskim kompleksom počnemo pod svaku cijenu provoditi svoju volju nad drugima jer “mi znamo što je najbolje, mi želimo, neka bude naša volja”. Tu je korijen totalitarizama, a gdje je totalitarizam, ljudsko dostojanstvo je u izbjeglištvu. Ettiene Gilson rekao je da je “povijest jedini laboratorij u kojem možemo testirati posljedice misli”, a svijet je u 20. stoljeću imao, nažalost, više nego dovoljno primjera ovako shvaćene slobode lišene morala i odgovornosti, lišene priznavanja ljudskog dostojanstva.

Sv. Toma Akvinski slobodu je shvaćao kao veliki organizacijski princip života, kao slobodu mudro birati i dobro djelovati. Ako gledamo na slobodu očima sv. Tome, vidjet ćemo slobodu kao poligon za vježbanje u krepostima, izvrsnosti, sposobnost koja sve ostale ljudske sposobnosti uređuje u cjelinu i usmjerava dobrom, istinitom i lijepom. George Weigel je u eseju “Tale of two monks” o sv. Tomi Akvinskom i Williamu Ockhamu, Tominu slobodu opisao slikom o klaviru:

“It’s a bit like learning to play a musical instrument. Anyone can bang away on a piano; but that is to make noise, not music, and it’s a barbaric, not humanistic, expression of ‘freedom’. At first, learning to play the piano is a matter of some drudgery as we toil over exercises that seem like a constraint, a burden. But as our mastery grows, we discover a new, richer dimension of freedom: we can play the music we like, we can even create music on our own. Freedom, in other words, is a matter of gradually acquiring the capacity to choose the good and to do what we choose with perfection.”

Razlika između slobode Tome Akvinskog i Williama Ockhama na prvi tren je vrlo suptilna. Ona je poput razlike između dviju boca vode naših baka. Obje sadrže prozirnu tekućinu i istu naljepnicu ako ste pehist poput mene, no kada “povučete” krivu, brzo ćete shvatiti što je rakija. Baš je takva razlika između dvaju viđenja slobode. Jedna je trezvena, razborita, dok druga gotovo neizbježno polaže čovjeka na tlo.

Moramo se ponovno prisjetiti autentičnog značenja slobode kao sredstva za postizanje izvrsnosti, kreposti, za slobodu kao sredstvo vježbanja u vrlini te priznati da sloboda ima granice. Neka se moji libertarijanski prijatelji ne brinu, ne zagovaram samovolju koja će dokinuti slobodu. Jednostavno kažem da nije isto lupati šakom po klavijaturama ili svirati Rahmanjinova, a ne to da klavira ne bi ni trebalo biti. Klavir treba svirati, a ne mu graditi oltar. Uzmimo primjer noža. Nož može služiti u kuhinji i olakšava pripremu hrane, a može poslužiti i za ubojstvo. Sloboda nije intrinzično zla. To reći bila bi gruba pogreška. No nisam spreman reći ni da je intrinzično dobra, iako je neophodna da bi se dobro moglo činiti.  Priču o dvojici redovnika i razlikama njihovih filozofija zaključio bih parafraziranjem citata iz Dickensove “Priče o dva grada”:

“It was the best of freedoms, it was the worst of freedoms, it was the age of wisdom, it was the age of foolishness, it was the epoch of belief, it was the epoch of incredulity, it was the season of light, it was the season of darkness, it was the spring of hope, it was the winter of despair.”

Luka Jurković