Moderno (i postmoderno) poimanje osobe često podrazumijeva relativizam, skepticizam, i materijalizam. U tekstu Kratka povijest relativizma William Gairdner propituje narav i povijesne uzroke relativizma, stava koji sve više prožima svjetonazore pojedinaca, ali i čitavih kultura. Glavna je teza relativizma kako postoji mnoštvo jednakovrijednih istina te je, prema tome, nevažno kojoj će se istini pojedinac prikloniti. Uzroci modernog relativizma, koji je sasvim različit od svoje antičke preteče, nalaze se u razvoju moderne znanosti, no ponajviše u novovjekovnoj filozofskoj misli. Vizija osobe koja slijedi iz novovjekovnog znanstvenog i filozofskog promišljanja uvelike je redukcionistička jer čovjeka svodi na stroj pogonjen naravnim nagonima i sebičnim željama te bez mogućnosti za spoznaju objektivne istine. Nasuprot tome, Gairdner naglašava stvarnost objektivne istine i ljudske mogućnosti za spoznaju iste. Ivan Pavao II u enciklici Centesimus annus kritizira antropološki redukcionizam kako socijalizma tako i liberalizma. Prvi čovjeka svodi na društvene odnose tj. na njegov rad, a drugi od čovjeka čini potrošača u vječnoj potrazi za ispunjenjem svojih materijalnih želja. Relativističko i socijalističko poimanje osobe, kritizirano u tekstovima Ivana Pavla II i Williama Gairdnera, čovjeka svodi na ekonomski teret tj. na neželjeno biće.

Takvo poimanje osobe često ide ruku pod ruku s populacijskom politikom. Populacijska politika neodrživa je ne samo zbog ekonomskih i društvenih problema (starenje stanovništva, neravnomjeran omjer između žena i muškaraca) do kojih vodi nego ponajprije zbog potpuno nedostojanstvenog odnosa naspram osobe. Populacijska politika u Aziji ostavlja krvavi trag prisilnih abortusa, sterilizacije te infanticida (o tome vidjeti: William McGurn, Populacija i bogatstvo nacija); da se ovo kojim slučajem dogodilo u Europi, cijeli bi se svijet tresao od osuda i protesta. U tom primjeru još jednom vidimo postojanje dvostrukih mjerila zapadne civilizacije. Još jedan primjer takovog licemjerja su reakcije na terorističke napade u Parizu i Manchesteru. Nesumnjivo je da se radi o tragičnim događajima te da počinitelji zaslužuju svaku osudu, a žrtve svako suosjećanje. Međutim, takvi se napadi, i mnogo teži od njih, događaju skoro svakodnevno na ulicama Damaska, Bagdada, Bejruta i drugih bliskoistočnih gradova. Ipak, tada nema sirijskih, libanonskih niti iračkih zastava na našim ulicama, već samo jednominutna obavijest u TV dnevniku. Učestalost medijskih izvještaja o nasilju dovela je do svojevrsne habituacije na nasilje te do otupljenja osjećaja empatije – do istih učinaka koje često uključuje i populacijska politika. Riječ o začaranom krugu: učestale povrede ljudskog dostojanstva vode k atrofiji empatije koja zatim vodi k novim povredama ljudskog dostojanstva.

Kako se oduprijeti atrofiji empatije? Koliki je osobni kapacitet za empatiju i koliko nam za nju ostaje vremena usred svakodnevne užurbanosti? Možemo li suosjećati sa svima ili tek s našim prijateljima, sunarodnjacima ili istomišljenicima? Zasigurno, empatija proizlazi iz prihvaćanja inherentne vrijednosti i neotuđivog dostojanstva osobe koja nikada ne smije postati sredstvo, već uvijek mora biti cilj po sebi. Uz takvo razumijevanje čovjek ostaje otvoren budućem rastu empatije jer ljudsko je srce napeto k Beskonačnom. Doseg ljudske empatije i moralne brige ima tendenciju beskonačnog širenja – sve dok ne obuhvati cijelo čovječanstvo, ali i prirodu. Nije li upravo širenje kruga moralne brige (a ne tehnologija) najveličanstveniji rezultat ljudskog hoda kroz povijest i pretpovijest? Od egocentrizma praljudi, preko plemenske svijesti i etnocentrizma primitivnih naroda, religijskog i humanističkog egalitarizma koji obuhvaća cijelo čovječanstvo, sve do kozmocentrizma svetaca i mistika čija empatija obgrljuje čitavo postojanje.

Premda se u ovom trenutku doima kako ljudska sposobnost empatije atrofira, ona zapravo potiho buja ispod površine svakodnevne svijesti zamagljene tehnološki posredovanom trivijalnošću. Zauzdana razumom i praktičnim životnim zahtjevima, empatija životari na periferiji naše svijesti, samo da bi povremeno bljesnula kada starici ustupimo sjedalo u tramvaju, utješimo prijatelja, nahranimo psa lutalicu ili saslušamo nečiju životnu priču. Iz ovih klica empatija pušta korijenje, polako prerastajući u stablo sebedarja.

Karlo Brunović