Kako promijeniti Hrvatsku u pet koraka – zaključak konferencije „Što trebaju činiti mladi u Hrvatskoj?“

| 9 min | 01.11.2019

Četvrti dan 6. Tjedna svjetskog saveza mladih Hrvatska donio je raspravu na temu „Mladi i društvene promjene“. U skladu s glavnom temom ovogodišnjeg Tjedna, „Što trebaju učiniti mladi u Hrvatskoj?“, četiri mlada govornika dala su svoje viđenje trenutnih izazova s kojima su suočeni mladi u kontekstu razvoja društva, počevši od glavnih tema u svijetu do situacije i perspektive u Hrvatskoj. U raspravi su sudjelovali teolog Valentino Findrik, politolog Aleksandar Musić, Marijan Knezović, intelektualac, politički i društveni aktivist i Dino Jerković, glavni urednik neprofitnog portala S-Misao i voditelj startupa 4real – social network.

 

Moć za promjenom prije svega je u pojedincu, a ne nužno i odmah u sustavu.

 

Moderator rasprave, Luka Krstulović iz Svjetskog saveza mladih Hrvatska (SSMH), dao uvod u raspravu i pojasnio viziju i misiju SSMH u kontekstu zagovaranja tema bitnih za mlade u Hrvatskoj i u svijetu.

 

Zbog kulturnog marksizma nastaje amorfna kriza smisla s kojom se mladi danas suočavaju.

Valentino Findrik započeo je svoje izlaganje s nekoliko aktualnih tema, koje imaju velik utjecaj na mlade u svijetu. Za njega, istaknute teme su fenomen društvene pravde, cenzura koja je prisutna u medijima, na radnim mjestima i poglavito na sveučilištima te identitetska politika. Naveo je primjer profesora Jordana Petersona iz Toronta, koji se suprotstavlja ovim fenomenima i apelira upravo na individualca, kojem se obraća s ciljem da pojedinac prepozna potencijal za poboljšanjem i jačanjem samog sebe prije nego krene mijenjati svijet. Findrik nadalje navodi da je „zbog neuspjeha socijalizma i markizma nastao kulturni marksizam, koji ideje književnog strukturalizam primjenjuje na društvene fenomene. Zbog povijesnog krime

na, sve manja popularnost otvorenog marksizma, tjera njegove zagovornike da traže verziju klasne borbe koja neće biti problematična iz povijesnog konteksta. Ova težnja dovodi do dualizma potlačenih i tlačitelja, pri čemu jedino u što se ne može sumnjati jest moć. Teorija Hicksa nove pokrete marksizma definira kroz pojam "postmodernizma" (njegova knjiga Explaining Postmodernism), što je isti pojam koji Peterson koristi u svojem obračunu s borcima društvene pravde (SJW). „Takve ideje imaju posljedice na današnje društvo, pri čemu svoj epicentar imaju na sveučilištima, posebice u sociologiji, odakle se prelijevaju u društvo, preko temeljnih humanističkih disciplina potrebnih za izgradnju društva: prava i prosvjete. Kroz ovakve ideje dolazi do amorfne krize smisla s kojom se mladi suočavaju“, istaknuo je Findrik.

 

Trenutno su ljudi, umjesto da su slobodni da govore, slobodni OD govora.

Marijan Knezović načelno se složio s izlaganjem Findrika i ponudio praktičnu manifestaciju problema takvog kulturnog marxizma. „Čovjek se mora mijenjati, ali samo slobodan čovjek koji može slobodno izraziti svoje misli. Civilizacijska borba inspirirala je mlade ljude na promjene, a sloboda govora je ideal kojem se teži. Sad je rezultat te borbe situacija u kojoj su ljudi, zbog političke korektnosti, slobodni od govora. Međutim, nitko nema pravo da ne bude uvrijeđen. U društvenoj salati teško je shvatiti što je ukusno, što ne, a imamo i pojavu "fašizma mišljenja". U obrazovnim ustanovama čuje se teza kako svačije mišljenje treba poštovati, ali nije svako mišljenje vrijedno poštovanja. Kod političke korektnosti nije slučaj da se mišljenje temelji na činjenici i zdravom razumu. Kao primjer navodim migracije, gdje brojke o migrantima govore o drugačijoj slici nego što to javni službenici i mainstream mediji pokušavaju prikazati. Oni pišu o ženama i djeci koja prelaze granicu, a takvi su migranti u velikoj manjini. U Parizu migrant pobije ljude, zašto se mediji ne bave ženama i djecom tih žrtava? To je primjer kad akademska zajednica nema hrabrosti politički islam nazvati imenom. Ako se akademski svijet odrekne težih tema, radikalne i populističke frakcije ih preuzmu i koriste. Na političkoj korektnosti nije prvo radila liberalna Europa, nego totalitarni režimi, Lenjin i nacionalisti su radili na političkoj korektnosti. Promjena je moguća, ali treba otvoriti bazene koji su zatvoreni, jer efikasni smo kad smo slobodni“, zaključio je Knezović.

 

Mladi moraju biti egzistencijalno neovisni te iskreni i pošteni u svojoj želji za promjenom na bolje.

Riječ je potom uzeo Aleksandar Musić, koji je zahvalio na pozivu i dao svoje viđenje trenutnog stanja mladih u Hrvatskoj. „Kolektivni označitelji mi nisu mili, ali ću u svrhu rasprave prihvatiti, jer neke zakonitosti postoje za grupe, ali ne jednolično. Moj presjek stanja će biti pesimističan i turoban, jer je društvo bolesno. Dijagnoza je da su mladi (ne uključujući prisutne) shvaćeni loše - destilat su svega najgoreg što je društvo prošlo u nedavnoj povijesti, a trendovi su pojačani. Društvo je bilo zasipano raznim otrovima kao tlo, a mladi u toj poredbi mogu biti shvaćeni kao podzemna voda. Razni –izmi ih opterećuju, od jugonostalgije, nacionalizma, „crony“ kapitalizma, podgrijavanja svakakvih ideologija. Sve je više mladih koji ne rade... Socijalisti su imali fabrike, neefikasne, ali mladi su osjetili rad i bolje cijenili plaće. Generacija danas ima osjećaj da joj sve pripada. Obrazovanje jeftino i dostupno, a mladi nisu nikad dulje studirali no što je to danas. Svi misle da im je pravo da se "traže". Nikad nisu bili nekulturniji, odaju se porocima i nema osjećaja pripadnosti društvu na pravi način.“ U načelu, Musić govori o jednoj „snowflakes“ generaciji, a teoretsku šansu za promjenom na bolje vidi samo ako mlad čovjek dobije egzistencijalnu neovisnost, koja će mu dati hrabrost da djeluje pozitivno. Ljudi su danas ovisni politički, nekome dužni za to što imaju posao i mogućnosti. Svaka strana u društvu je potrebna, lijeva i desna. Ali i jedni i drugi moraju „počistiti“ svoje redove od neiskrenih, nekvalitetnih i nepoštenih karijerista. Ne birati manje zlo, već kvalitetu i poštenje. Mladi se prirodno povezuju sa sebi sličnima, ali moraju i s onima drugačijeg nazora, ako su ti neiskvareni u kontekstu prethodno izloženih odrednica. Na taj način mladi među sobom bivaju produktivniji i iskreniji sugovornici, koji mogu davati alternative za promjene na bolje.

 

Mladi trebaju tražiti meritokraciju u sustavu obrazovanja te recipročnost, a boriti se hrabro i poduzetno protiv uprosječivanja, antipoduzetničke klime i gušenja napretka

Dino Jerković, apsolvent sociologije i filozofije, poseban je naglasak dao na obrazovni sustav. U odnosu na govornike prije njega, vidi mogućnost i potrebu da se promjene rade sustavno, kroz meritokraciju. Opaža da je zbog njenog manjka nastala rutina kod profesora u sustavu obrazovanja, a recipročno kod studenata stav prihvaćanja zadane situacije. Vraća se na tezu prof. Županova o egalitarnom sindromu te naslijeđenim društvenim tegobama, koje onda baštine i mladi: antipoduzetništvo, gušenje inovacija i antiintelektualizam. Te tegobe dovode do posljedica, kao što su izjednačavanje, uprosječivanje i kočenje napretka, koje nas i danas tište. A to je korijen problema, koji je držanje statusa quo. Mladi moraju hrabrost ispoljiti kroz poduzetnost i dignuti svoj glas. Zato što je obrazovanje iz perspektive mladog čovjeka besplatno, on ima dojam da ne treba ni dobiti zauzvrat nešto posebno vrijedno, a to treba mijenjati i tražiti recipročnost, jer su u obrazovanje uložena značajna sredstva. Stoga mladi trebaju osjetiti recipročnost u smislu kvalitetnih saznanja.

 

Rasprava je započela s pitanjem slobodnog tržišta kao rješenja nataloženih problema, a nastavila se kritikom sveučilišta kao primjera mjesta gdje nedostaje meritokracije. Problem obrazovanja prepoznat je kao ključan problem, jer se upravo kroz njega formira populacija koja je ključna za preuzimanje odgovornosti u društvu. Prepoznato je kako su postmodernizam i kulturni marksizam dominantne ideologije koje zahvaćaju sveučilišta, zbog čega sve manje ljudi biva istinski obrazovano i sposobno mijenjati društvo. Na tragu kritike sustava postavljeno je pitanje pojedinca, pri čemu su govornici zauzeli bitno drugačije stavove. Naglašeno je da je pojedinac taj od kojega može započeti promjena te da nije moguće imati niti jedan sustav bez pojedinaca. Perspektiva hrvatskog društva postavljena je kao pesimistična, no svi govornici izrazili su mogućnost promjene te perspektive.

 

Pet stvari koje bi mladi u Hrvatskoj trebali učiniti:

 

  1. Hrabro, poduzetno i proaktivno mijenjati društvenu klimu, podržavajući ili se pridružujući inicijativama koje nose konstruktivne prijedloge. Tako se gradi kultura izgradnje društva i svijest o tome da smo društvo svi mi i da je ono upravo onakvo kakvoga sami gradimo, kao pojedinci i kroz sustav koji gradimo zajedno.
     
  2. Tražiti u obrazovnom sustavu, koji oblikuje društvo, meritokraciju i recipročnost za ulaganja (veća ili manja) u pogledu kvalitete izvođenja nastavnih sadržaja i raznovrsnosti sadržaja.
     
  3. Težiti da se zaključci i postupanje temelje na zdravom razumu i provjerenim činjenicama, kako bi izbjegli čisto populističke i „fake news“ zamke, koje su u današnjem javnom prostoru sve češće.
     
  4. Kao pojedinci biti zauzeti za poštenu i iskrenu težnju za boljitkom i tražiti društvo drugih, čija se težnja za izgradnjom društva temelji na vrlinama, iako se možda ne slagali u tome kako će do tog razvoja društva doći, potičući slobodu govora. Izbjegavati pružanje podrške „manjem zlu“ i tražiti vrline od onih koji se identificiraju kao zastupnici nazora koji mladi mogu prepoznati kao sebi blizak.
     
  5. Pobrinuti se da čitaju i obrazuju se proučavajući literaturu raznih autora, suprotstavljenih po stajalištima oko ključnih tema. Time mladi jačaju vlastiti kapacitet za kritičko razmišljanje i zaključivanje, nužan alat za iskrenu zauzetost i djelovanje u društvu.

 

Zaključno, mladi u Hrvatskoj trebaju prije svega prepoznati situaciju u kojoj su se zatekli. To podrazumijeva izniman intelektualni angažman, volju za slobodnim razmišljanjem i razbijanjem okvira političke korektnosti kao i oslobađanje od spona ideologija (onih povijesnih kao i postmodernizma, relativizma i individualizma). Nužno je konstatirati problem i dati preciznu dijagnozu društva, makar ona bila i pesimistična, jer samo ako se suočimo s istinom možemo biti sposobni mijenjati društvo. Pitanje pojedinca u odnosu na sustav prepoznato je kao ključno pitanje, jer nijedno društvo ne može funkcionirati bez odgovornih pojedinaca koji ga grade. Stoga mladi moraju prepoznati sebe kao pojedince pozvane na slobodu za izvrsnost, te uložiti napor i ohrabriti se za društveno djelovanje kako bi postavili nove temelje na kojima će daljnje generacije graditi hrvatsko društvo.